Juće sam imala jaaaako čudan dan.
Juče sam kupila stan u centru Novog Sada za tačno toliko novaca koji sam uspela da sakupim nakon višemesečnih pregovora, cenkanja i snalaženja i sa bankom i sa vlasnikom (naravno preko kredita, 17kv, još dvorišni, i nije bas u najsjajnijom stanju i jeste skoro svi koji su za to čuli/videli stan rekli da nisam normalna, ali ja sam sve vreme bikovski tvrdoglavo išla glavom kroz zid i istrajala u svoje). Konačno sam dobila to što sam želela. Ja taj stan sam poželela prvi put kad sam ga videla pre skoro godinu dana - još dok mu je cena bila nedostižno visoka za moje mogućnosti. I juče, nakon što sam potpisala kupoprodajni ugovor kod javnog beležnika i dobila ključeve i krenula prema auto (nakon čašćenja u kafiću sa bivšim vlasnikom, njegovom ženom i agentom prodaje) imala sam osećaj da letim od sreće i da ništa nije nemoguće i da sve je na svom mestu i da sam na pravom putu, da je Bog uz mene i čuva me i pomaže mi i da sam najsrećnija i najuspešnija žena na planeti (da, znam da preterujem)... Sva ta euforija je trajala sve dok














*


