Pre neki mesec
sam pokrenula jednu od mnogih mojih ludih ideja.
O čemu je reč?
Duže vremena sam u "potrazi" za idealnog radnika. Tokom svih ovih 5 godina promenila sam 8 radnica. 2 od njih za mene su bile "idealne". One su se jednostavno pojavile "spremne". Nije to bila moja zasluga. To je bilo čist dobitak od lutrije. Obe sam zagubila tako što jedna je ostala u grad od kog sam se ja preselila, a druga se sa mužem preselila u inostranstvo. Viša sila. Nema šta! Nije do tebe. Nije do mene.
Nakon njih sam stalno tražila da mi se "pojavi" neka kao one dve.
Na žalosti, ili na sreću - nije. Kažem na sreću jer da jeste, nikad ne bih naučila nešto novo. Ne bih imala motivaciju, hrabrost i u isto vreme ludost da ja pokušam postati bolja, da izađem iz zone komfora.
Početkom ove godine, dok sam sastavljala svoje godišnje ciljeve, sebi sam zacrtala da ovu godinu poradim na svoju finansijsku edukaciju i unapredim svoju sposobnost upravljanja ljudskim resursima. Kao da svih ovih godina sam to nekako zapostavljala. Sve se dešavalo kao na "magiju".
I tako. U vezi finansija upisala sam par kursa, ali šta da radim sa HR? Što se tiče "teorije" imala sam je i previše. Fali mi samo praksa. Sela sam i dugo razmišljala. Kako da privučem one "idealne". Stavila sam na papir sve one karakteristike koje su one čuvene 2 posedovale. Dugo sam posmatrala spisak i sinulo mi je: "One su preduzetnice poput mene". Jedna jeste postala preduzetnik - otvorila je svoj butik. A druga je na neki način preduzetnik u inostranstvo, a i još dok je radila za mene vodila je posao kao da je njen. Često sam znala stati, posmatrati je i u sebi reci: "Ni ja ne bih bolje to izvela" (a ja retko to kažem i priznam samoj sebi).
Odjednom, sve je bilo nekako jasnije nakon ovog "otkrića" - Moja buduća radnica mora biti u duši preduzetnik. Bez obzira na to da li je ona toga svesna ili ne.
Jeste, laknulo mi je što sam identifikovala dijagnozu, ali samim time postalo je i komplikovanije jer nisam znala koji je lek. Kako ja da pronađem preduzetnice koje će hteti umesto da rade za sebe da rade za mene? To bi bilo kao da pitam zašto bi neki zgodan mlad momak bio bi u vezi sa mnom ukoliko sam ja ružna, debela i stara. Pošto svemu pristupam strogo "naučnome" i sve volim da raspišem na papir, tako sam i raspisala moguća "rešenja" ovom problemu. Kao svaki problem u životu, za razliku od matematike, ja sam pronašla 5 moguća "ispravna" odgovora.
Scenario 1: (možda najlakši, ali i sa naji "nezdravijim" rezultatima, posmatrano sa svih strana): Da ga dobro platim i da se nadam da neće se pojaviti neka ko će imati više novca da ga plati i ponudi mu bolje uslove rada, ili da neće se on zaljubiti u nekoj sebi ravnoj i izabrati ljubav ispred novac.
Scenario 2: Da idem na plastičnu operaciju, da ugradim silikone, da krenem aktivno da se bavim sportom, promenim stil života, ja postanem zgodna i lepa i onda ga zavedem. Ma da kao što svi znamo teško od babe da se napravi devojka. Naravno uz današnju medicinu iskombinovano sa malo više novca skoro sve je moguće.
Scenario 3: Da ga privučem nekim svojim jakim kvalitetima karaktera koje nikad nije video, ma da u praksi to lično smatram da je vrlo malo verovatno jer mi smo ljudska bića i se pokrećemo od sebičnih motiva. Često sebi postavljamo pitanja: "A šta ja imam od toga što si ti pametna, dobra, lepa i sjajna?" i to je sasvim ok i na mesto.
Naravno postoji i Scenario broj 4: On je jako iskompleksiran i zapravo ne zna da je zgodan, mlad i lep. Ja sam prva koja je prema njemu projavila neku pažnju i iz ličnih kompleksa uđe u vezu sa mnom jer smatra da ne može dobiti ništa bolje.
I za kraj (ma da lista se možda može i nastaviti) dolazi Scenario 5 (moj omiljeni i u praksi najbolje primenjivani, sa najdugoročnijim rezultatima koje često vode do "trajnog zaljubljivanja". Naravno mana je da u njemu se zahteva najviše vreme uložiti, veoma velika upornost i nesebično privremeno žrtvovanje svojih potreba, da bi "zadobio i zadovoljio" onog drugoga): Ja pronađem u njemu neku (po mogućnosti što više) njegovu osobinu (bez obzira na to da li je dobra i/ili loša) koju druge ne primete, još bolje ni sam on ne zna da je poseduje i mu je ukažem. On to prepozna u sebi. Ja mu pomognem da je razvije, ispravi i/ili unapredi. Stalno mu ponavljam da ga volim, prihvatam i cenim za to što jeste sada bez da očekujem da mi on vrati pažnju i napor, niti da pokušavam da ga menjam ili prevaspitavam. Radim za njega stvari koji njemu znače, a pre toga ni jedna druga nije uradila. Zahvaljujem mu se stalno za to što je baš takav kakav jeste. I tako dalje i tako dalje. Shvatili ste već poentu na šta sve mislim. Ovaj scenarijo postaje sve teže izvodljiviji ukoliko osoba poseduje veliki stepen samo svesnosti i teško dopušta druge do sebe. Što je starija osoba se pretpostavlja da je toliko bolje upoznata sama sa sobom, ma da i ne mora da bude tačno. Ima nas svakakvih.
Postoji i ona "hibridna" varijanta koja je kombinacija par scenarijama u jedan.
U pravo ste, previše filozofiram!
Da se vratimo na aktuelni slučaj: Ovu moju teoriju sam primenila u rešavanju poslovnog problema. Naravno, izabrala sam hibrid, da ne bude dosadno ;)
Šta ako ja, kao poslodavac, uradim što većina poslodavaca ne radi? Ne, ne mislim na veliku platu, nemam tu finansijsku mogućnost. Ne mislim ni na neke posebne pogodnosti u vidu putovanja, godišnjih odmora, razonoda na poslu i slično. Mislim na to - kako ja kao poslodavac mogu da pronađem i razvijem u mom budućem radniku neke osobine koje ni sam on u sebi nije do sada pronašao i da ga motivišem da ih unapredi i iskoristi za postizanja svojih privatnih ciljeva. Ja ću njega platiti da on nauči i upozna sebe uz moju pomoć. Naravno sve to propraćeno naivnog (na moj način) uverenja da na kraju će "ostati nešto i za mene".
Tako se rodila čitava ideja o "Intenzivnom obrazovnom programu" :)
Ne znam šta će ovaj program doneti. Da li će biti jedna uspešna, realizovana i plodonosna ideja ili naredna glupost koju sam prosula...
Vreme će pokazati.
P.S. Što se tiče upravljanja finansija, izgleda ću morati ih ostaviti za narednu godinu jer ovim programom prkosim svim finansijskim pravilima, zdravog razuma i racionalnoj logici uspešnih i utvrđenih preduzetnika - ja odvajam vreme i novac da moj potencijalni radnik eventualno mi donese neki finansijski rezultat u budućnosti. Ja plaćam njemu da bi on učio o sebi. Jeste, šašavo! Jeste, otkačeno! Jeste, to niko ne radi. Ali kao što sam već spomenula u drugom postu - ja sam od onih "vizionara" koji isprobavaju jedna od svojih "genijalnih" ideja, pa makar se svet (ok, dramim, neće svet, možda samo moj posao) srušio.
Ko preživi, priča će.
O čemu je reč?
Duže vremena sam u "potrazi" za idealnog radnika. Tokom svih ovih 5 godina promenila sam 8 radnica. 2 od njih za mene su bile "idealne". One su se jednostavno pojavile "spremne". Nije to bila moja zasluga. To je bilo čist dobitak od lutrije. Obe sam zagubila tako što jedna je ostala u grad od kog sam se ja preselila, a druga se sa mužem preselila u inostranstvo. Viša sila. Nema šta! Nije do tebe. Nije do mene.
Nakon njih sam stalno tražila da mi se "pojavi" neka kao one dve.
Na žalosti, ili na sreću - nije. Kažem na sreću jer da jeste, nikad ne bih naučila nešto novo. Ne bih imala motivaciju, hrabrost i u isto vreme ludost da ja pokušam postati bolja, da izađem iz zone komfora.
Početkom ove godine, dok sam sastavljala svoje godišnje ciljeve, sebi sam zacrtala da ovu godinu poradim na svoju finansijsku edukaciju i unapredim svoju sposobnost upravljanja ljudskim resursima. Kao da svih ovih godina sam to nekako zapostavljala. Sve se dešavalo kao na "magiju".
I tako. U vezi finansija upisala sam par kursa, ali šta da radim sa HR? Što se tiče "teorije" imala sam je i previše. Fali mi samo praksa. Sela sam i dugo razmišljala. Kako da privučem one "idealne". Stavila sam na papir sve one karakteristike koje su one čuvene 2 posedovale. Dugo sam posmatrala spisak i sinulo mi je: "One su preduzetnice poput mene". Jedna jeste postala preduzetnik - otvorila je svoj butik. A druga je na neki način preduzetnik u inostranstvo, a i još dok je radila za mene vodila je posao kao da je njen. Često sam znala stati, posmatrati je i u sebi reci: "Ni ja ne bih bolje to izvela" (a ja retko to kažem i priznam samoj sebi).
Odjednom, sve je bilo nekako jasnije nakon ovog "otkrića" - Moja buduća radnica mora biti u duši preduzetnik. Bez obzira na to da li je ona toga svesna ili ne.
Jeste, laknulo mi je što sam identifikovala dijagnozu, ali samim time postalo je i komplikovanije jer nisam znala koji je lek. Kako ja da pronađem preduzetnice koje će hteti umesto da rade za sebe da rade za mene? To bi bilo kao da pitam zašto bi neki zgodan mlad momak bio bi u vezi sa mnom ukoliko sam ja ružna, debela i stara. Pošto svemu pristupam strogo "naučnome" i sve volim da raspišem na papir, tako sam i raspisala moguća "rešenja" ovom problemu. Kao svaki problem u životu, za razliku od matematike, ja sam pronašla 5 moguća "ispravna" odgovora.
Scenario 1: (možda najlakši, ali i sa naji "nezdravijim" rezultatima, posmatrano sa svih strana): Da ga dobro platim i da se nadam da neće se pojaviti neka ko će imati više novca da ga plati i ponudi mu bolje uslove rada, ili da neće se on zaljubiti u nekoj sebi ravnoj i izabrati ljubav ispred novac.
Scenario 2: Da idem na plastičnu operaciju, da ugradim silikone, da krenem aktivno da se bavim sportom, promenim stil života, ja postanem zgodna i lepa i onda ga zavedem. Ma da kao što svi znamo teško od babe da se napravi devojka. Naravno uz današnju medicinu iskombinovano sa malo više novca skoro sve je moguće.
Scenario 3: Da ga privučem nekim svojim jakim kvalitetima karaktera koje nikad nije video, ma da u praksi to lično smatram da je vrlo malo verovatno jer mi smo ljudska bića i se pokrećemo od sebičnih motiva. Često sebi postavljamo pitanja: "A šta ja imam od toga što si ti pametna, dobra, lepa i sjajna?" i to je sasvim ok i na mesto.
Naravno postoji i Scenario broj 4: On je jako iskompleksiran i zapravo ne zna da je zgodan, mlad i lep. Ja sam prva koja je prema njemu projavila neku pažnju i iz ličnih kompleksa uđe u vezu sa mnom jer smatra da ne može dobiti ništa bolje.
I za kraj (ma da lista se možda može i nastaviti) dolazi Scenario 5 (moj omiljeni i u praksi najbolje primenjivani, sa najdugoročnijim rezultatima koje često vode do "trajnog zaljubljivanja". Naravno mana je da u njemu se zahteva najviše vreme uložiti, veoma velika upornost i nesebično privremeno žrtvovanje svojih potreba, da bi "zadobio i zadovoljio" onog drugoga): Ja pronađem u njemu neku (po mogućnosti što više) njegovu osobinu (bez obzira na to da li je dobra i/ili loša) koju druge ne primete, još bolje ni sam on ne zna da je poseduje i mu je ukažem. On to prepozna u sebi. Ja mu pomognem da je razvije, ispravi i/ili unapredi. Stalno mu ponavljam da ga volim, prihvatam i cenim za to što jeste sada bez da očekujem da mi on vrati pažnju i napor, niti da pokušavam da ga menjam ili prevaspitavam. Radim za njega stvari koji njemu znače, a pre toga ni jedna druga nije uradila. Zahvaljujem mu se stalno za to što je baš takav kakav jeste. I tako dalje i tako dalje. Shvatili ste već poentu na šta sve mislim. Ovaj scenarijo postaje sve teže izvodljiviji ukoliko osoba poseduje veliki stepen samo svesnosti i teško dopušta druge do sebe. Što je starija osoba se pretpostavlja da je toliko bolje upoznata sama sa sobom, ma da i ne mora da bude tačno. Ima nas svakakvih.
Postoji i ona "hibridna" varijanta koja je kombinacija par scenarijama u jedan.
U pravo ste, previše filozofiram!
Da se vratimo na aktuelni slučaj: Ovu moju teoriju sam primenila u rešavanju poslovnog problema. Naravno, izabrala sam hibrid, da ne bude dosadno ;)
Šta ako ja, kao poslodavac, uradim što većina poslodavaca ne radi? Ne, ne mislim na veliku platu, nemam tu finansijsku mogućnost. Ne mislim ni na neke posebne pogodnosti u vidu putovanja, godišnjih odmora, razonoda na poslu i slično. Mislim na to - kako ja kao poslodavac mogu da pronađem i razvijem u mom budućem radniku neke osobine koje ni sam on u sebi nije do sada pronašao i da ga motivišem da ih unapredi i iskoristi za postizanja svojih privatnih ciljeva. Ja ću njega platiti da on nauči i upozna sebe uz moju pomoć. Naravno sve to propraćeno naivnog (na moj način) uverenja da na kraju će "ostati nešto i za mene".
Tako se rodila čitava ideja o "Intenzivnom obrazovnom programu" :)
Ne znam šta će ovaj program doneti. Da li će biti jedna uspešna, realizovana i plodonosna ideja ili naredna glupost koju sam prosula...
Vreme će pokazati.
P.S. Što se tiče upravljanja finansija, izgleda ću morati ih ostaviti za narednu godinu jer ovim programom prkosim svim finansijskim pravilima, zdravog razuma i racionalnoj logici uspešnih i utvrđenih preduzetnika - ja odvajam vreme i novac da moj potencijalni radnik eventualno mi donese neki finansijski rezultat u budućnosti. Ja plaćam njemu da bi on učio o sebi. Jeste, šašavo! Jeste, otkačeno! Jeste, to niko ne radi. Ali kao što sam već spomenula u drugom postu - ja sam od onih "vizionara" koji isprobavaju jedna od svojih "genijalnih" ideja, pa makar se svet (ok, dramim, neće svet, možda samo moj posao) srušio.
Ko preživi, priča će.
Нема коментара:
Постави коментар
konstruktivni komentar