Mislim da deo odrastanja i put ka unutrašnjem miru je da shvatiš da u životu se trebaš suočiti i uraditi i ono što ti ne prija i ne sviđa ti se, a znaš da je ispravno. A ponekad i uprkos što znaš da nije možda po tvojim merilima i kosi se tvojim principima i uverenjima treba istrajati i sprovesti neprijatni nalog radi dugoročnog dobitka ili višeg cilja.... Uradi ono što moraš da bi radio ono što voliš..... Zrelost je upravo ovladavanje ovim zakonom i usklađivanje samog sebe i svojih emocija sa činjeničnom stanju uprkos svog unutrašnjeg nezadovoljstva i frustracije. Za duhovno isceljenje i lični rast i razvoj se zahteva "tolerancija prema frustraciji" i "otpuštanje kontrole", traži se prepuštanje životu - dopustiti da ti se život desi onako kako se zadesi, pa makar i ne sviđao ti se na prvi pročit. Dati svoje poverenje životi onakvom kakvom je. Progutaj najveću žabu! Završi već jednom s tim! Da bi mogao da ti krene život u onom pravcu u kom želiš da ideš - da živiš život onakav kakav želiš da živiš moraš proživeti/dopustiti deo života koji ne voliš/želiš da živiš... Koja kontradikcija!!!
Do ovog zaključka sam došla razmišljajući već neko vreme o nekoj mojoj unutrašnjoj borbi, a kao neka potvrda sam danas naišla na sledeća dva citata:
"Bezizlaznom zovemo situaciju iz koje nam se ne sviđa izlaz" - Stanislaw Jerzy Lec, koji je dvaput pobjegao iz koncentracijskog logora. Dvaput je bio uhvaćen. Nakon drugog puta odlučili su ga ubiti pred svima i dali su mu lopatu da iskopa vlastiti grob. Tom istom lopatom ubio je stražara, obukao se u njegovu uniformu i pobjegao – ovoga puta uspješno. Kasnije je govorio: „Romantik bi smatrao da je scenografija prikladna i umro bi. Ja sam humorist. Ubio sam ga lopatom.”
i
"Kontrola predstavlja odgovor na strah. A pošto je strah suštinski deo života, svi imamo veliku potrebu da uspostavimo kontrolu nad sobom i svojim okruženjem. Kod nekih je želja za kontrolom, međutim, izražena naročito jako, potrebna im je veoma mnogo kontrole da bi se osećali bezbednim. Njihovo dete senke, naime, misli da je nemoćno i prepušteno na milosti i nemilost drugima. Ono se neizmerno boji da pusti, da se opusti i da ukaže poverenje jer samo sebi ne veruje.... Ali kako učimo da imamo poverenja? Ako nisam baš tako pobožan da svoju sudbinu stavljam u Božje ruke, da bih se osećao doraslim životu potrebno mi je jako samopouzdanje. Naime, što više verujem samome sebi, veća je moja unutrašnja izvesnost da mogu da podnesem i preživim poraze. Moja težnja za kontrolom bi, na kraju krajeva, trebalo da me zaštiti od negativnih osećanja koja nastaju ako napravim neku grešku. Ako bih, dakle, hteo da se više opustim, morao bih da naučim da podnesem negativna osećanja. Već često pominjana tolerancija prema frustraciji ponovo se traži. Tek ako verujem da mogu da izdržim frustraciju, to jest osujećenost, glava će mi biti slobodna za misao da ću verovatno imati uspeha, to jest da mi se verovatno ništa loše neće desiti." odlomak iz knjige Dete u tebi mora da pronađe svoj zavičaj - psihoterapeutkinje Štefani Štal
Нема коментара:
Постави коментар
konstruktivni komentar