Da li ste se ikada pitali zašto bi neko radio nešto što očigledno mu nanosi bol/patnju i to bez da ga iko tera - poput trčanje na maratonu, ili učešće na trijatlonu, ili pešačenje/trčanje/vožnja biciklom kroz planinu i tome slično? Pogotovo kad to njihovo učešće u tim poduhvatima ništa im ne donosi - ni neko mesto, ni neko priznanje, pa čak ni nekad ni onu medalju/diplomu za učešće - ništa! Ili bar ništa korisno i vidljivo nama posmatračima. Sve što mi sa strane vidimo je to da se ta osoba muči, jedva stiže do daha, ali nastavlja - neznajno zašto...
Povremeno sebe "uhvatim" da radim takve "besmislene" i sulude stvari. Evo upravo
se vraćam sa planinarske šetnje od 25km. Tabane su mi toliko istrnule od žuljeva, da me više ni ne bole - jednostavno ih ne osećam. Za vreme šetnje sam primenjivala svakojake tehnike da bi sebe ubedila da nije toliko strašan i nesnosan bol, da vredi da istrajem, pa da ima nekog smisla iako duboko u sebi znam da nema i da sama sebe mučim ni za šta. Ubeđivala sam sebe da ovakve situacije me čine jačom i otpornijom na životne poteškoće, da mi daju snagu i motivaciju da nastavim napred uprkos bola i generalnog besmislja. I sve to jeste tako, ali se pitam dokle sam spremna da idem? Koji je taj nivo boli i patnje koje sam spremna da pretrpim radi pukog mentalnog testa i sebedokazivanja koliko sam istrajna i uporna u poteškoćama? I evo, istrajala sam. Stigla sam do cilja. Dobila diplomu i značku. I ŠTA?! KOJA JE POENTA?
Нема коментара:
Постави коментар
konstruktivni komentar