Ovde reč "amater" nije tačno upotrebljena, jer po definiciji amater je osoba koja se bavi nečim iz ljubavi, ne profesionalno, tojest finansijski ne egzistira od tog svog amaterizma. A reč koju želim da upotrebim je za osobe koje žive od svog amaterizma, tojest zarađuju od svoje nestručnosti. Znam da ne postoji reč "nadriposličarenje", ali evo koristiću tu svoju kovanicu jer može mi se - književni amaterizam u pokušaju.
Naime, sve češće i u privatnom i u poslovnom životu se susrećem sa ljudima koji
rade posao za koji nisu stručni. Pod nisu stručni mislim konkretno na to da se bave poslom za koji nemaju stečeno odgovarajuće formalno obrazovanje. I nemojte mi, molim vas, krenuti sa nebulozama poput da "materijalno" (značaj pojma uzet iz prava - opet amaterski - materijalni izvor prava VS formalni izvor prava) obrazovanje je dovoljno, odnosno - formalno obrazovanje nije potrebno da bi neko se nečim bavio - iz bilo kog razloga!Gde god da se okrenem se susrećem sa ovom pojavom. Sasvim otvoreno i bez trunčice stida u javnosti su nam predstavljene osobe koje su završile (ako uopšte su završile) jedan fakultet - specijalnost koja ama baš ništa zajedničkog nema sa poslom kojim se trenutno bave (primer: popularna voditeljka koja čak ponosno ističe da je diplomirani pravnik, ali kao "uspešno" se bavi "istraživačkim novinarstvom", ili šef neke državne ustanove koji nema ni približno obrazovanje, pa čak ni radnog iskustva za funkciju koju obavlja).
I ovaj fenomen se ne sreće samo u medijskoj javnosti i politici. Ne! Ovaj trend se sve više širi i u privredi, pa čak i u ličnim odnosima i u sivom sektoru.
Postalo je toliko normalno i podrazumevano da je sasvim ok da si "diplomirani ekonomista", a ispod toga da napišeš kao zanimanje "psihološki savetnik u edukaciji". I najluđe je ne samo to da tako nešto napišeš i da ti to bude skroz ok da javno objaviš na svom profilu, već što se ti u stvarnom životu time "profesionalno" i baviš - tojest naplaćuješ svoj "rad" i živiš od tog svog "psihološkog savetovanja u edukaciji" iako tvoje formalno ekonomsko obrazovanje nije imalo dodirnu tačku ni sa psihologijom (ako izuzmemo predmet "psihologija potrošača"), ni sa edukacijom (osim ako nisi išao na doktorske studije, postao profesor na ekonomskom fakultetu, pa eto, bio si u nekoj edukaciji). Ni ne spominjemo činjenicu da ako ćeš biti "psiholog" bilo čega, osim minimum četvrtogodišnjeg formalnog obrazovanje bi trebalo u nekoj uređenoj državi (mada koliko sam upućena i u Srbiji takođe je definisano u profesionalnim kodeksima psihologa), da imaš i "materijalno" obrazovanje u vidu sati i sati ličnog rada jedan na jedan sa psihoterapeutom, sati i sati grupnih terapija i još toliko supervizija. Ali naravno diplomiranom ekonomisti koji se bavi psihološkim savetovanjem u edukaciji takva dodatna znanja su bespotrebna jer lepo zarađuje i naplaćuje svoje "stručne savete". Zašto bi se opterećivao kad mu dobro ide i ovako?!
Nama je postalo sasvim ok i uredu da plaćamo ličnog trenera koji je sam (ili uz pomoć drugog nadriposličara) uspeo da skine par kilograma i došao na sjajnu ideju da pokrene program za mršavljenje i u tom svom programu da deli nutricione savete kako da se hranimo i koje vežbe da radimo, iako ni dan nije proveo u đačkoj klupi akreditovane ustanove za školovanje sportskih trenera niti nutricionista.
Tek za estetske tretmane neću ni pokretati temu koliko brdo para plaćamo nadriposličarima za njihov "stručni rad" nad naše lice i telo....
Mi se čak ni ne upitamo da li je to normalno i da li to tako treba! Olako kažemo: Svi to rade! Postalo je normalno! Poput mantre prepričavamo kako fakultet ništa ne znači i kako i da završiš konkretni fakultet za struku s kojom želiš da se baviš i u toj struci se i kasnije nekim divnim čudom zaposliš - svakako prvo što će ti reci poslodavac je "Zaboravi šta si učio na fakultetu! U realnom životu ništa ne ide onako kako su te učili tamo".
Pre jedno desetak godina bar je bilo uobičajno da završiš neki kurs/seminar/ubrzanu nastavu u roku od godinu/dve. Onda ipak kriterijum se spustio na 9 meseci, pa 6 meseci, pa 3 meseci, pa do apsurdnih - par dana.
Danas ni dan obuke ti nije potreban! Pogledaš koji video na youtube-u, otvoriš svoji vlastiti kanal, instagram itd, uradiš par vizit karta i eventualno jedan web site (mada većina i to ne urade), i ono najbitnije - orkeneš par telefonskih broja i popiješ kafu sa odgovarajućih poznanika/rođaka/partijskih članova/prijatelja koji ti pruže početnu bazu klijenata i kreneš sa promocijom i naplatom svog ne/znanja.
Kuda sve ovo vodi?
Vidićemo....
Asocijacija koja mi dolazi na pamet je sa upoređenjem u građevini.
Moji otac je građevinac. Radio je u Bugarskoj više od 20 godina (uglavnom na crno, naravno bez formalnog obrazovanja u toji oblasti). Onda se preselio u Španiji. Tamo su mu tražili "papir" o formalnom obrazovanju da bi mogao da se bavi profesionalno građevinarstvom iako je on iskusni građevinac koji čita arhitektonske crteže i iskusno vodi citav tim radnika i samostalno može da izvede podizanje objekta po predviđenom planu i projektu bez problema. Sve to nije bilo bitno - pravila su pravila! Morao je u pozne dane, na stranom jeziku da završi taj kurs/obuka od godinu dana i dobije zvanični papir kako bi mogao da se bavi legalno poslom koji zna i voli da radi.
Od njega sam čula jedan kuriozitet - naime, u Palma de Malorka, gde živi i radi (sada više od 10 godina), kuće običnih ljudi (neka niža i srednja klasa stanovništva) se grade na malo drugačiji način nego kod nas. Naime većina kuća je sagrađeno bez izlivanja betona i bez postavljanja osnova, zidove nisu od cigala ili drugog čvrstog materijala. Ne, kuće se rade od laganih montažnih ploča. Onda kada dođe uragan (što koliko sam od njega shvatila je poprilično često), vetar odnese sve to za tili čas. Zato tamo je uobičajno i potpuno normalno da imaš osiguranje, koje pokrije sve štete od uragana i za par dana podigneš i noviju i modernije opremljenu kuću od malo pre, naravno opet od montažnih ploča koje će posle par godina ili malo više ako imaš više sreće će ti uragan ponovo odneti i opet ćeš dobiti novu kuću iz osnova i tako u nedogled. Gledano sa spolja niko (ko se ne razume) ne bi pogodio da su ove kuće montažne i bez čvrstih osnova. Deluju sasvim primamljivo i ugledno. Ljudi ih kupuju, žive u njima i nikome ništa.
Možda je ovo budućnost i u obrazovanju i generalno u profesionalnom opredeljenju - bez betonskih ploča i čvrstih osnova za kojih je potrebno vreme (aludiram na formalno obrazovanje koje daje čvrstinu i bazu tvog materijalnog znanja) možeš izdići za dan-dva sasvim primamljivu zgradu koju ćeš prodati široj javnosti bez problema. I tu nema ništa loše, dogod za tu kuću imaš plaćeno osiguranje.
Problem je taj što trenutno u Srbiji osiguranje za nadriposličarenje ne postoji. Možda bi pre trebalo uvesti obavezno osiguranje za slučaj nastale materijalne i nematerijalne štete od bavljenja nadriposličarenjem... Ko zna?! Možda je to realnije za očekivati i isplatljivije nego da nateraš nadriposličara da završi dodatni fakultet za posao kojim se bavi....
P.S. Ovaj tekst ne pišem da bilo kog uvredim ili prozovem. Ovaj tekst pišem sebi. U psihologiji se kaže da ako nešto toliko silno me pogađa i izaziva u mene toliko jake emocije, to ta pojava nema više veze sa spoljninm svetom, već sa mojim unutrašnjim. I jeste, upravo je!
Lično osećanje animoziteta prema nadriposličarenja-"profesionalnog amaterizma" kod mene je razvijeno upravo zbog toga što ja u svom privatnom i poslovnom životu se borim sa svog ličnog amaterizma koji često preti da se pretvori u nadriposličarenje. Primer: Sviram violinu i klavir (završila osnovnu muzičku školu) i u par navrata života sam bila na ivici da krenem da dajem časove klavira i violine kako bi prebrodila trenutnu egzistencijalnu krizu. Isto tako, završila sam gimaziju smer informatike i umem nadriposličarski da sklopim web prodavnicu, izmenim neki osnovni kod u željenom CMS-u i jeste, priznajem, u par navrata i naplatila sam svoj "rad". Isto važi za podešavanja printera, lokalnih mreža, instalacija Windowsa i slično. Psihologija me takođe veoma interesuje, čitam popularnu, ponekad i stručnu psihološku literaturu i možda, da nisam toliko egocentrična kao što jesam i da me tuđi problemi ne smaraju toliko, bila bih u iskušenju da zaradim neki dinar davajući tražene i netražene psihološke/life couch savete. Takođe, pisanje mi je strast i potajno se nadam da jednog dana izdam knjigu iako niti jezički, niti strukovno nisam potkovana za takav poduhvat. Lična lista amaterizma se može nastaviti u nedogled.
Sav taj svoji nagon za nadriposličarenja/amaterizam držim pod kontrolom tako što ne naplaćujem svoje usluge za aktivnosti kojima se bavim amaterski, a za one za koje želim da počnem/već naplaćujem - upisujem odgovorajuće formalno obrazovanje. Naravno, sve ovo je moja lična stvar izbora. Isto tako lična stvar izbora je nadriposličara da se bavi i naplaćuje svoj rad. A stvar države bi trebalo da bude da zakonski i eventualno kazneno reguliše sve te lične izbore i odluke. Ali opet - što bi kvarili kad funkcioniše?! Pitam se: Šta bi to trebalo da se desi da bi se država umešala?

Нема коментара:
Постави коментар
konstruktivni komentar