Sa tobom želim dane da provodim zaključan u stanu. Sa porukom na vratima " Nismo kod kuće "
Da ne izlazimo iz kreveta, da se smejemo, golicamo,mazimo,vodimo ljubav, takmičimo se ko će kome više poljubaca da da....
Često dobijam svakojake ideje. Većina otkačene, luckaste, naivne, nerealne, maštovite i ... verujem uz puno rada ostvarljive. Ideja ovog bloga je sve te ideje da bacim u ovaj figurativni "Bunar" gde će oni stajati i skupljati se, a pri tome neće smetati spoljnom svetu. Kada neka od tih ideja zatreba nekome, može slobodno je izvuci i iskoristi kako nemu odgovara - može da je žedno popije ili sa njom pomiriti žed drugome, ili zaliti baštu, ili jednostavno prospe na beton.
Sa tobom želim dane da provodim zaključan u stanu. Sa porukom na vratima " Nismo kod kuće "
Da ne izlazimo iz kreveta, da se smejemo, golicamo,mazimo,vodimo ljubav, takmičimo se ko će kome više poljubaca da da....
Javna tajna je da kad radiš kod privatnika (u Srbiji), manje više tvoj status je nešto bolji od status bolje stojećeg roba krajem 19. veka. Od radnika se očekuje da radi 24/7, a kad ne radi fizički u firmi da se javlja na telefon/viber/whatsapp, odgovara na mejlove/sms-e/poruke i upite i šefa i kolega i klijenata i poslovnih partnera u što kraćem roku. Otići na godišnji na par dana do nedelju dana je skoro pa uvek problem propraćen dramom, a za dve nedelje godišnjeg odmora da ne pričamo - naučna fantastika - nemoguća misija! Oni srećnici koji i uspeju da odu, kad se vrate ih sačeka gomila loše/ne/urađenog posla uz povremena podbacivanja šefu/kolega pa već dva dana nakon povratka sa odmora ti je muka što si uopšte išao na odmor....
Da ne mračim, naravno nije svugde tako, ali opet, nažalost ovo je neka prosečna slika radnika u privatnom sektoru u Srbiji. Državni posao naravno je druga priča - oni i dok rade su maltene skoro cele godine na godišnjem kad se uzme u obzir njihovo ne/radno vreme - tema drugog razgovora.
Ovih dana pričala sam sa jednom poznanicom koja je imala problem što nije znala kako tražiti da ide dve povezane nedelje na godišnji odmor. Sva je bila uznemirena i preplašena kako pristupiti i razgovarati sa šefom. Unazad 5 godina nije nikad bila na dvonedeljni godišnji - već joj se godišnji svodio (ako ga je uopšte i koristila) uglavnom na produženi vikend i konstantnog prekida usled histeričnih telefoniranja šefa da se mora vratiti da radi jer "...." x izmišljenih razloga. Dok smo pričale podelila sam sa njome par saveta koje smatram da su korisni za sve one koje skupljaju hrabrost da traže od svog šefa da izađu na godišnji odmor u trajanju od minimum 2 nedelje:
Upravo sam pročitala intervju sa olimpijske šampionice Lindsey Vonn u BBC-eve poredice intervjua "Influential with Katty Kay". Rečenica koja mi je ostavila najveći utisak je:
Volim te", reče mali princ...
„I ja tebe volim“, rekla je ruža.
„Nije isto“ – odgovorio je..
Ljubav je potpuno uverenje da ćeš,
Dok su ga dovodili iz daljeka je zračio nekom svom aurom - kao da ga je neka posebna svetlost ili tačnije energija obasijala. Galantno, a u isto vreme snažno je koračao sa čvrstim
Niti kao dete, ni u svojim mlađim danima nisam plesala niti odlazila po klubovima. Kao da mi je telo bilo potpuno blokirano za opustene pokrete uz ritam iako sam godinama išla u muzičku školu, a i dan danas sviram i redovno slušam muziku. Od neko vreme aktivno plešem kao vid telesne psihoterapije za otključavanje blokada u telu usled trauma iz detinjstva. I mogu reći da poprilično sam počela da uživam u plesu. Gledam svake (ili bar se trudim da bude svake) večeri pre spavanje da đuskam uz omiljenu muziku 10-15 min (naravno uz slušalice da ne ometam komšije i ukucani). Vikendom se trudim kad mi vreme dozvoljava da izađem u klub i da se maksimalno "isplešem". Često koristim priliku kad putujem negde za vikend da posetim neki za mene novi klub i pokušavam da naučim svoje telo da se maksimalno opusti uz ritam bilo koje muzike i uživa bez obzira na to da li ja privatno slušam tu muziku.
Pre koji dan sam čitala iz starih novina kolumn "Iz mog ugla" autora Drago Perović sa naslovom "Živeti sa istinom". U svom izlaganju autor kaže, citiram:
Pokušaću ovde da podelim "tajnu" mog uspeha za napredak "preko noći" u poslovnom svetu i konkretno kako udvostručiti svoju platu za manje od dve godine kod poslodavca u Srbiji. Da, moguće je, evo i kako:
Juće sam imala jaaaako čudan dan.
Juče sam kupila stan u centru Novog Sada za tačno toliko novaca koji sam uspela da sakupim nakon višemesečnih pregovora, cenkanja i snalaženja i sa bankom i sa vlasnikom (naravno preko kredita, 17kv, još dvorišni, i nije bas u najsjajnijom stanju i jeste skoro svi koji su za to čuli/videli stan rekli da nisam normalna, ali ja sam sve vreme bikovski tvrdoglavo išla glavom kroz zid i istrajala u svoje). Konačno sam dobila to što sam želela. Ja taj stan sam poželela prvi put kad sam ga videla pre skoro godinu dana - još dok mu je cena bila nedostižno visoka za moje mogućnosti. I juče, nakon što sam potpisala kupoprodajni ugovor kod javnog beležnika i dobila ključeve i krenula prema auto (nakon čašćenja u kafiću sa bivšim vlasnikom, njegovom ženom i agentom prodaje) imala sam osećaj da letim od sreće i da ništa nije nemoguće i da sve je na svom mestu i da sam na pravom putu, da je Bog uz mene i čuva me i pomaže mi i da sam najsrećnija i najuspešnija žena na planeti (da, znam da preterujem)... Sva ta euforija je trajala sve dok
"Jedna od najtežih stvari u vezi sa oporavkom jeste to što je verzija sebe koja ste postali da biste preživeli rat koji vam je nametnut je takođe neko od koga morate da se oprostite.
*by Adult Children of Alcoholics® & Dysfunctional Families World Service Organization, Inc.
Ja još nisam završila svoj drugi fakultet (iako sam bila sve lepo ispalnirala da diplomiram u roku do oktobra ove godine, što možda jeste pomalo nerealno uzimajući sve okolnosti... tema drugog razgovora) već upala u neku blokadu. Ostaju mi još 8 ispita, pa sam sela i sebi sastavila ovu listu-potsetnik da bi sebe motivisala i ohrabrila da istrajam i što pre diplomiram (kako bi mogla upisati treći fakultet u oktobru - šaljim se naravano, mada se nikad ne zna).
Sada tačno se osećam poput ćelavog plastičnog hirurga koji reklamira prisađivanje kose ili bucmastijeg nutricionista ili fitnes trenera koji drži predavanja kako da smršaš... Moram ipak sebi pridati priznanje da sam protekle četiri godine (još uvek ne shvatam kada su pre prošle) poprilično dobro izvukla. Uz redovan i to ozbiljan posao na puno radno vreme, stanovanje u drugom gradu, dvoje dece i sve prateće obaveze, uz poteškoća koje imam sa srpskim jezikom i generalno usmenim izlaganjem pred salu punu studenata i profesora, čestim depresivnim stanjima i još koješta - postigla da ni jednom ne obnovim godinu, već skupim dovoljno ESP bodova i budem na budžetu. Tako da uzimajući u obzir kompletnu sliku moje situacije stići do ovde si je popriličan upseh sam po sebi....
Stoga ipak delim sa vama "tajnu mog upseha" jer možda nekome će biti od koristi:
Prošlo je par dana od kako sam se prijavila za dobijanje sredstva od strane države za svako dete do 16 godina i ne mogu da se smirim i prestanem da razmišljam da li sam trebala da se prijavim. Čak sam pokušala da se "odjavim", ali ta opcija ne postoji....
Naime, grize me savest, jer ja,
Naišla sam na jedan vrlo zanimljiv meni članak o 7 vrsta varanja/prevara u vezi. Priznajem ostala sam iznenađena i sebi ostavljam ovaj tekst i moja razmišljanja/pitanja kao potsetnik. Generalno ne smatram sebe ljubomornom osobom i imam poprilično široko shvatanje šta jeste i šta nije prevara, tako da definitivno su mi se otvorili neke dileme i pitanja na koja nemam konkretan odgovor, već ona kontradiktornost u meni pronađe jednaki broj argumenata i za i protiv i bacila me u totalni bedak. Svesna sam da poenta u vezi prevare nije sam "čin", već uzrok nastanka - gubitak poverenja, poštovanja, narušena komunikacija, permamentne gubitke i ogorčenost itd itd. Jer po mom mišljenju sama prevara (u bilo koji od dole navedenih oblika) se dešava mnogo pre same manifestacije iste - tojest prvo u mislima, osećanjima pa tek nakon nekog vremena na nivou dela. Smem tvrditi da se pojavljuje relativno paralelno kod oba partnera - naravno u različite oblike, ali to je možda tema drugog razgovara. Mada s obzirom da niti imam dovoljno životno iskustvo, niti potrebno stručno predznanje generalno o partnerskim odnosima nisam kvalifikovana da delim mišljenje...
No, evo sama lista vrsta varanja/prevara u vezi*:
Джон Брайман, един от хилядите войници на американската армия, беше приклекнал в тревата, насочил пушка срещу вражеските войски и чакаше заповедта на командира. Животът му премина през съзнанието му като на филмова лента:
U meni žive dve strane Volim da kažem da su to dve dame. Prva, doduše, je prava dama Druga, uglavnom ostane sama. Jedna je društve...