Jedva čekam da dođem po tebe...
Kada izađeš nasmejana lepa i bez šminke, sa sjajem u očima i suncem na obrazima. Mirišeš i bez parfema. Grliš bez dodira. Osvajaš me svaki put bez truda. Želiš da budeš obična.... a za mene si najposebnija ❤️
M
Često dobijam svakojake ideje. Većina otkačene, luckaste, naivne, nerealne, maštovite i ... verujem uz puno rada ostvarljive. Ideja ovog bloga je sve te ideje da bacim u ovaj figurativni "Bunar" gde će oni stajati i skupljati se, a pri tome neće smetati spoljnom svetu. Kada neka od tih ideja zatreba nekome, može slobodno je izvuci i iskoristi kako nemu odgovara - može da je žedno popije ili sa njom pomiriti žed drugome, ili zaliti baštu, ili jednostavno prospe na beton.
Jedva čekam da dođem po tebe...
Kada izađeš nasmejana lepa i bez šminke, sa sjajem u očima i suncem na obrazima. Mirišeš i bez parfema. Grliš bez dodira. Osvajaš me svaki put bez truda. Želiš da budeš obična.... a za mene si najposebnija ❤️
M
Pojavila si se u mom životu neočekivano i postala sve što mi je trebalo baš tada kada nisam imao pojma šta tražim...
Pčele kriju neverovatnu tajnu.
Kada košnica izgubi svoju kraljicu – jedinu koja može da daje život koloniji i da održava red u savršeno organizovanom društvu – sve izgleda izgubljeno. Život u košnici usporava. Bez novih jaja, budućnost nestaje. Za samo nekoliko nedelja, kolonija rizikuje da nestane.
Ali pčele ne paniče. One čak ni ne čekaju spasenje spolja.
U demonstraciji kolektivne inteligencije i dubokog instinkta, one pokreću veličanstvenu hitnu proceduru, teško zamislivu u svetu kojim vladaju insekti.
◆ Transformacija počinje jednostavnim, ali važnim izborom.
Obično narodne izreke i ideome na Balkanu se poklapaju između različitih naroda, ali izreka "Ne može on mene toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi" je prisutna samo između ex-Yu zemalja, i to konkretnije u Srbiji.... Ja sam godinama svedok jednoj modifikovanoj verziji ove izreke koja glasi: "Ne možeš ti mene toliko malo platiti, koliko ja tebe mogu mnogo podkradati"....
Za mojih skoro 20 godina života u Srbiji srela sam se sa različitih načina "zakidanja" i "vraćanja" poslodavcu za minimalnu i/ili nedovoljnu platu koju daje radnicima. Skoro u svakoj firmi u koju sam radila sam "uhvatila" kolegu (češće kolege) kako kradu (po njihovim rečima "nadoknađuju sebi razliku u plati") od firme na jedan ili drugi način. Negde sam te pronevere prijavljivala vlasniku/direktoru, negde bi samo dala otkaz i otišla. Neću ulaziti u analizu ovog fenomena, već želim da se osvrnem na načine kako da poslodavac (viziram vlasnika/generalnog direktora) otkrije ove pronevere i po mogućnosti da ih spreči pre nego što se dese. Ova uputstva mogu i običnom radniku da pomognu da raskrinka proneveru svojih kolega na poslu i da mu to iskustvo da mogućnost za lični rast, napredak u firmi ili daj Bože veća primanja jer često poslodavac na kraj dana kad se sav cirkus završi (a sigurno će biti cirkusa i sam poslodavac će proći nekoliko faza, ali to je tema drugog razgovora), onaj ko je otkrio proneveru dobiće neke "bonuse", ali isto tako snosi će i određene negativne posledice jer kao sve u životu, pa i ovakvo otkrice ima svojih prednosti i mana....
No, krenemo od sam početak - nekoliko znaka da u firmi se dešava pronevera/krađa od strane radnika, direktora, zaposlenih:
Pošto nisam našla na srpskom jeziku tekst o carinskim koncesijama pišem sebi:
Carinska koncesija ukida (mada u principu može i da samo smanji) carinsku stopu za određeno carinsko naimenovanje robe ili carinsku grupu naimenovanja za koje bi uvoznik inače bio u obavezi da plati određeni iznos carinske dažbine.
Najčešće država putem carinskih koncesija
Razvod (obuhvatam period malo pre i nakon samog razvoda) je sam po sebi veoma stresan period života i donosi sa sobom velike promene bez obzira na to da li je nakon malo ili više godina bračnog života, bez obzira na to da li je sporazumni ili iniciran od jedne strane, ne vezano za to da li ste imali i delili neku zajedničku imovinu. Tokom razvoda smo primorani da se suočimo i izborimo ne samo sa svojih vlastitih strahova i predrasuda, već i sa okolinom, porodicom, decom.
Ovo je spisak koji sam sama sebi napravila kako bi realnije i spremnije se suočila sa procesom razvoda.
Matematiku sam zavolela u 6-7 razredu. U 6. razredu moja mama me prebacila u muzičku školu obližnjeg grada jer bilo joj je skupo da plaća meni i sestrama privatne časove klavira i violine. Mi smo živeli u selo pored grada i od 1 do 5 razred sam pohađala „seosku školu“. Kad sam došla u gradsku školu profesor i bugarskog jezika i matematike su mi rekli istu rečenicu:
Ovih dana spremam trgovinsko pravo (tačnije više od godinu dana, ali to je tema drugog razgovora) i primećujem da u udžbeniku nije napravljena jasna distinkcija između pojma "robe" i "proizvod". Možda pravno gledano i nije toliko bitno razlikovati proizvoda od robe, ali ekonomski ta razlika je značajna:
Ovih dana razmišljam o iskazu mog šefa kako najveća glupost koju neko može sebi uvrnuti u glavi je to da ako je neko nešto postignuto, mogu i ja i kako najveća vrednost je mera i znati gde ti je mesto, tojest ako potičeš iz skromnijeg porekla nerealno i ne na mestu je sanjati velike snove i juriti nerealne ambicije....
Sa tobom želim dane da provodim zaključan u stanu. Sa porukom na vratima " Nismo kod kuće "
Da ne izlazimo iz kreveta, da se smejemo, golicamo,mazimo,vodimo ljubav, takmičimo se ko će kome više poljubaca da da....
Javna tajna je da kad radiš kod privatnika (u Srbiji), manje više tvoj status je nešto bolji od status bolje stojećeg roba krajem 19. veka. Od radnika se očekuje da radi 24/7, a kad ne radi fizički u firmi da se javlja na telefon/viber/whatsapp, odgovara na mejlove/sms-e/poruke i upite i šefa i kolega i klijenata i poslovnih partnera u što kraćem roku. Otići na godišnji na par dana do nedelju dana je skoro pa uvek problem propraćen dramom, a za dve nedelje godišnjeg odmora da ne pričamo - naučna fantastika - nemoguća misija! Oni srećnici koji i uspeju da odu, kad se vrate ih sačeka gomila loše/ne/urađenog posla uz povremena podbacivanja šefu/kolega pa već dva dana nakon povratka sa odmora ti je muka što si uopšte išao na odmor....
Da ne mračim, naravno nije svugde tako, ali opet, nažalost ovo je neka prosečna slika radnika u privatnom sektoru u Srbiji. Državni posao naravno je druga priča - oni i dok rade su maltene skoro cele godine na godišnjem kad se uzme u obzir njihovo ne/radno vreme - tema drugog razgovora.
Ovih dana pričala sam sa jednom poznanicom koja je imala problem što nije znala kako tražiti da ide dve povezane nedelje na godišnji odmor. Sva je bila uznemirena i preplašena kako pristupiti i razgovarati sa šefom. Unazad 5 godina nije nikad bila na dvonedeljni godišnji - već joj se godišnji svodio (ako ga je uopšte i koristila) uglavnom na produženi vikend i konstantnog prekida usled histeričnih telefoniranja šefa da se mora vratiti da radi jer "...." x izmišljenih razloga. Dok smo pričale podelila sam sa njome par saveta koje smatram da su korisni za sve one koje skupljaju hrabrost da traže od svog šefa da izađu na godišnji odmor u trajanju od minimum 2 nedelje:
Upravo sam pročitala intervju sa olimpijske šampionice Lindsey Vonn u BBC-eve poredice intervjua "Influential with Katty Kay". Rečenica koja mi je ostavila najveći utisak je:
Volim te", reče mali princ...
„I ja tebe volim“, rekla je ruža.
„Nije isto“ – odgovorio je..
Ljubav je potpuno uverenje da ćeš,
U meni žive dve strane Volim da kažem da su to dve dame. Prva, doduše, je prava dama Druga, uglavnom ostane sama. Jedna je društve...