Hoću da razmotrim da li, u građanskom društvu, može da postoji kakava osnova za legitimnu i sigurnu vladavinu, kad se uzmu ljudi takvi kakvi su, a zakoni onakvi kakvi mogu da budu. Gledaću, u tom razmatranju, da uvek sjedinim ono što pravo dopušta s onim što interes propisuje, kakao pravda i korisnost ne bi išle u raskorak...
Da sam vladalac ili zakonodavac, ne bih gubio vreme govoreći šta treba da se radi;
radio bih, ili bih ćutao.
Rođen kao građanin slobodne države i član njenog suverenog tela, a bez obzira na mali uticaj koji može da ima moj glas, samo moje pravo glasa u tim poslovima je dovoljno da mi nametne dužnosti da ih proučim: i srećan sam svaki put kada, tazmišljajući o sistemima vladavine, nađem u svojim istraživanjima uvek nove razloge da volim sistem svoje zemlje.
Čovek je rođen slobodan, a svuda je u okovima. Onaj koji veruje da je gospodar drugih, uistini je više rob od njih...
Najstarija i jedina prirodna društvena zajednica jeste prorodica...
Najjači nije nikad dovoljno jak da uvek bude gospodar, ako ne pretvori svoju snagu u pravo, a poslušnost u dužnost...pošto je jači uvek u pravu, treba samo udesiti da se bude jači...
Odreći se svoje slobode, to znači odreći se svog svojstva čoveka, čovečanskih prava, čak i svojih dužnosti.
Rat, dakle, ni u kom slučaju nije odnos čoveka prema čoveku, već države prema državi, u kome pojedinci postaju neprijatelji samo slučajno, ne kao ljudi, pa čak ni kao građani, već kao vojnici; nipošto ne kao pripadnici naroda, već kao njegovi branioci. Najzad, svaka država može za neprijatelje da ima samo druge države, a ne ljude, pošto između stvari po prirodi različitih ne može da se ustanovi nikakav pravi odnos...
Ponekad možemo da ubijemo državu, a da pri tome ne ubijemo ni jednog jedinog njenog člana;
Svako, dajući sebe svakom, ne daje se nikom;
Društveni ugovor se svodi na ovo: "Svaki od nas unosi u zajednicu svoju ličnost i celu svoju snagu pod vrhovnom upravom opšte volje; i još svakoga člana smatramo kao nerazdvojan deo celine."
Suveren narod, nema niti može da ima interes suproton njihovom interesu... Svaki pojedinac može, doista, kao čovek da ima svoju ličnu volju, suprutnu ili različitu od opšte volje u čijem stvaranju učestvuju kao građnin: njegov posebni interes, njegova bezuslovna i prirodno nezavisna egzistencija može učiniti da ono što duguje zajedničkoj stvari shvati kao dprinos bez protivnaknade, čiji će gubitak biti odd manje štete za druge nego što bi njegova isplata bila za njega... on bi hteo da uživa građanska prava ne hoteći pri tome da ispuni svoje podaničke dužnosti; to bi bila nepravda čije bi jačanje izazvalo propast političkog tela.
Važno je, dakle, da bi se dobio izražaj opšte volje, da nema drugih društvenih grupacija u državi i da svaki građanin izražava samo svoje mišljenje.
Sve usluge koje građanin može da učini državi, on joj ih duguje čim to suveren zatraži; sa svoje strane, međutim, suveren ne može da optereti podanike nikakvim okovima nepotrebnim za zajednicu; on to čak ne može ni da zahte, jer, u carstvu razume, ništa se ne čini bez razloga, isto kao ni u carstvu prirode.
Društveni ugovor stvara među građanima takvvu jednakost da svi oni imaju iste obavee i da treba svi da uživaju ista prava.
No kada ceo narod odlučuje o celom narodu. on ima u vidu jedino sebe samog.. Tada je materija o kojoj se odlučuje opšta, kao i volja koja odlučuje. To je taj akt odluke koji ja nazivam zakonom... Vidi se još i to da ono što jedan čovek, pa ma ko to bio, naređuje po svome nahođenju nije zakon...
Narod, potčinjen zakonima, treba da je njihov tvorac...
Sam po sebi narod uvek hoće dobro, ali ga sam ne vidi uvek. Opšta volja uvek je pravilna, ali rasuđivanje kojim se rukovodi nije uvek dobro obavešteno.
Da sam vladalac ili zakonodavac, ne bih gubio vreme govoreći šta treba da se radi;
radio bih, ili bih ćutao.
Rođen kao građanin slobodne države i član njenog suverenog tela, a bez obzira na mali uticaj koji može da ima moj glas, samo moje pravo glasa u tim poslovima je dovoljno da mi nametne dužnosti da ih proučim: i srećan sam svaki put kada, tazmišljajući o sistemima vladavine, nađem u svojim istraživanjima uvek nove razloge da volim sistem svoje zemlje.
Čovek je rođen slobodan, a svuda je u okovima. Onaj koji veruje da je gospodar drugih, uistini je više rob od njih...
Najstarija i jedina prirodna društvena zajednica jeste prorodica...
Najjači nije nikad dovoljno jak da uvek bude gospodar, ako ne pretvori svoju snagu u pravo, a poslušnost u dužnost...pošto je jači uvek u pravu, treba samo udesiti da se bude jači...
Odreći se svoje slobode, to znači odreći se svog svojstva čoveka, čovečanskih prava, čak i svojih dužnosti.
Rat, dakle, ni u kom slučaju nije odnos čoveka prema čoveku, već države prema državi, u kome pojedinci postaju neprijatelji samo slučajno, ne kao ljudi, pa čak ni kao građani, već kao vojnici; nipošto ne kao pripadnici naroda, već kao njegovi branioci. Najzad, svaka država može za neprijatelje da ima samo druge države, a ne ljude, pošto između stvari po prirodi različitih ne može da se ustanovi nikakav pravi odnos...
Ponekad možemo da ubijemo državu, a da pri tome ne ubijemo ni jednog jedinog njenog člana;
Svako, dajući sebe svakom, ne daje se nikom;
Društveni ugovor se svodi na ovo: "Svaki od nas unosi u zajednicu svoju ličnost i celu svoju snagu pod vrhovnom upravom opšte volje; i još svakoga člana smatramo kao nerazdvojan deo celine."
Suveren narod, nema niti može da ima interes suproton njihovom interesu... Svaki pojedinac može, doista, kao čovek da ima svoju ličnu volju, suprutnu ili različitu od opšte volje u čijem stvaranju učestvuju kao građnin: njegov posebni interes, njegova bezuslovna i prirodno nezavisna egzistencija može učiniti da ono što duguje zajedničkoj stvari shvati kao dprinos bez protivnaknade, čiji će gubitak biti odd manje štete za druge nego što bi njegova isplata bila za njega... on bi hteo da uživa građanska prava ne hoteći pri tome da ispuni svoje podaničke dužnosti; to bi bila nepravda čije bi jačanje izazvalo propast političkog tela.
Važno je, dakle, da bi se dobio izražaj opšte volje, da nema drugih društvenih grupacija u državi i da svaki građanin izražava samo svoje mišljenje.
Sve usluge koje građanin može da učini državi, on joj ih duguje čim to suveren zatraži; sa svoje strane, međutim, suveren ne može da optereti podanike nikakvim okovima nepotrebnim za zajednicu; on to čak ne može ni da zahte, jer, u carstvu razume, ništa se ne čini bez razloga, isto kao ni u carstvu prirode.
Društveni ugovor stvara među građanima takvvu jednakost da svi oni imaju iste obavee i da treba svi da uživaju ista prava.
No kada ceo narod odlučuje o celom narodu. on ima u vidu jedino sebe samog.. Tada je materija o kojoj se odlučuje opšta, kao i volja koja odlučuje. To je taj akt odluke koji ja nazivam zakonom... Vidi se još i to da ono što jedan čovek, pa ma ko to bio, naređuje po svome nahođenju nije zakon...
Narod, potčinjen zakonima, treba da je njihov tvorac...
Sam po sebi narod uvek hoće dobro, ali ga sam ne vidi uvek. Opšta volja uvek je pravilna, ali rasuđivanje kojim se rukovodi nije uvek dobro obavešteno.
Нема коментара:
Постави коментар
konstruktivni komentar