Ko
od vas prati srpsku farmu?
Ja
lično ne znam da li sam svega 2 epizode pogledala i odustala (mada je moguće da
nisam referentna osoba jer generalno slabo gledam TV). Sa druge strane bugarsku
farmu sam odgledala od-do (Ne pitajte kako jer na početku je bilo zabranjeno
online emitovanje u inostranstvo).
Razlika
u doživljaju je od neba do zemlje. U čemu?
Naravno ovo je moje subjektivno
mišljenje, koje može, a i ne mora da je tačno, ali ja mislim da srpska farma
nema „plan i program“, nema „cilj, misija, vizija“, nije „religija“. A možda i
ima, samo da je meni neprihvatljiva.
Uglavnom,
sa druge strane bugarska farma je sve vreme bila „propoved“, silna „indoktrinacija“,
„propaganda“ i sve redom u tom kontekstu.
Naime,
trenutni društveni problem u Bugarskoj je taj što mlađa i obrazovana (i ne
samo) generacija su pobegli i sada nema kvalitetnе radnе snagе. Cela sela
i mali gradove su opusteli. Kao što sam i ranije rekla mladi ljudi stalno
putuju i vraćaju se u Bugarskoj ali postoji jaz i neki konflikt između onih koji su
odabrali da žive i rade u inostranstvu i onih malo koji su ipak ostali u Bugarskoj (mada
i oni stalno idu u posetu svojim rođacima u inostranstvo). Drugi nacionalni
problem je etnički. Bugari, za razliku od Vojvođana, nisu uopšte tolerantni na
različitosti (mada i to se polako menja jer sve više njih živi u inostranstvo i
vide drugu stranu medalje).
I
tako, produkcije bugarske farme su uhvatili ova dva nacionalna problema i oko
njih su osmislili i zavrteli celo predavanje.
Priča
počinje tako što „prepričavaju“ pomoću video snimka priča fiktivnog deda Petka,
koji je bogato živeo na svojoj farmi sa svoja dva sina. Svako je živeo u
odvojenoj kući u zajedničkom dvorištu, radili su i bili srećni (naravno ovo je
hiperbola realnosti, ali hajde). Onda je došao pad komunizma i podigle su se
cene prehrane za životinje, pale su otkupne cene žita i poljoprivrednih proizvoda
i nastala je glad. Deda Petko više nije mogao pružiti svojim sinovima i
njihovim porodicama hleba i zbog toga jedan sin je otišao u veliki grad, a
drugi je otputovao u inostranstvo. Niko od njih dvojice više se nije vratio kod
svog oca. Otac je stalno stojao na kapiji i čekao da se bar jedan od njih dvoje
vrate, ali uzalud. Umro je od srčanog napada na putu ka bunaru. Kuće su ostale
prazne i zapuštene decenijama.
Učesnici
farme su bile dovedeni upravu na tu farmu. Interesantno je bilo da su učesnici
bili podeljene u dve grupe – oni koji žive i rade u inostranstvu i oni koji su
odlučili da ostanu za stalno u Bugarskoj. Procenat je bio u odnosu na realno
stanje zemlje – otišli i ostali. Prve noći su trebali da se takmiče ko će u
kojoj kući ostati i ispostavilo se (jeli) da su „imigranti“ dobili onu najgoru
u koju bukvalno se nije moglo ni ući od smeća i prljavštine. Ceo tok predavanja
je imalo toliko duboki smisao da ja to ne mogu ni da zamislim ko je imao mozga
da sve to tako dobro osmisli.
A, da. Ušli su i predstavnici svih etnosa,
religija, društvenih statusa i zanimanja u Bugarskoj, musliman, rom, pomak,
katolik, ateist, pravoslavni, preduzetnici, sportisti, nezaposleni, javne
ličnosti, državni službenici i obični ljudi. Ceo program je toliko dobro bio
osmišljen, da sam ja (i cela Bugarska i dijaspora) ostali bez teksta. Sve vreme
akcenat je bio na sukobu između svih „bolnih“ tema Bugarskog društva. Inače
zanimljivo je na kraju bilo da kuća imigranata je ispala nakon svog renoviranja
bolja i lepša od kuća onih koji su bugari (alegorija na to da oni koji su
otišli u inostranstvo su vredniji i uporniji od onih koji su ostanu). Sa druge
strane ateisti su se kao „preobratili“ i postali vernici. Sin i otac koji nisu
pričali godinama su se pomirili. Oni koji su imali ne trpeljivost prema
različitim pripadnicima religije i/ili etnosa su postali prijatelji. I tako
dalje i tako dalje. Sve je toliko dobro bilo osmišljeno do najmanjeg detalja da
se ja divim i pitam zašto tako nešto ne može da se odradi u Srbiji? Ko bi bio pokretač toga?
Moj lični stav je da ukoliko reality show nema
kauzu, propoved, rasplet sukoba, vrednosti koji da zastupa, to takav format je
nezanimljiv, neupečatljiv, i neprepoznatljiv.
„Državni posao“ je meni uzor za to – svaka
epizoda se bavi bolnom temom zemlje. Svaka reč, svaki pokret „priča“ priču sa
dubljim smislom. To je po meni ono ćemu treba težiti.
E tako ja zamišljam i ovaj moj reality za žene – sukob
između vrednosti, uverenja i predrasuda naroda. Šta bi bilo kad bi se
u jednoj prostoriji (figurativno rečeno) mesec dana bez spoljnjeg kontakta
ubace devojke/žene predstavnice različitih etnosa, religija, obrazovanja, društvenog
statusa, samopouzdanja, sebe svesnosti i slično. Tokom tog meseca izolacije sa
njima se obrađuju „bolne“ teme društva, konkretnije žena i stalno se povlače
paralele između jednog i drugog kraja mišljenja. Naravno sve se mora unapred
veoma detaljno i uz pomoć psihologa pripremiti i osmisliti tako da to deluje
normalno, suptilno i ne izveštačeno.
Ja u glavi imam već smišljene okvire kako bi to
po meni trebalo da izgleda i odakle treba da se krene sa pripremama, pa ukoliko nekome se čini kao zanimljiva ideja rado ću podeliti detalje.
Koji je tvoj koncept "idealnog" reality show-a?

Нема коментара:
Постави коментар
konstruktivni komentar