понедељак, 8. јул 2019.

Moj koncept reality show-a za žene


Ko od vas prati srpsku farmu?
Ja lično ne znam da li sam svega 2 epizode pogledala i odustala (mada je moguće da nisam referentna osoba jer generalno slabo gledam TV). Sa druge strane bugarsku farmu sam odgledala od-do (Ne pitajte kako jer na početku je bilo zabranjeno online emitovanje u inostranstvo).
Razlika u doživljaju je od neba do zemlje. U čemu?
Naravno ovo je moje subjektivno mišljenje, koje može, a i ne mora da je tačno, ali ja mislim da srpska farma nema „plan i program“, nema „cilj, misija, vizija“, nije „religija“. A možda i ima, samo da je meni neprihvatljiva.
Uglavnom, sa druge strane bugarska farma je sve vreme bila „propoved“, silna „indoktrinacija“, „propaganda“ i sve redom u tom kontekstu.
Naime, trenutni društveni problem u Bugarskoj je taj što mlađa i obrazovana (i ne samo) generacija su pobegli i sada nema kvalitetnе radnе snagе. Cela sela i mali gradove su opusteli. Kao što sam i ranije rekla mladi ljudi stalno putuju i vraćaju se u Bugarskoj ali postoji jaz i neki konflikt između onih koji su odabrali da žive i rade u inostranstvu i onih malo koji su ipak ostali u Bugarskoj (mada i oni stalno idu u posetu svojim rođacima u inostranstvo). Drugi nacionalni problem je etnički. Bugari, za razliku od Vojvođana, nisu uopšte tolerantni na različitosti (mada i to se polako menja jer sve više njih živi u inostranstvo i vide drugu stranu medalje).
I tako, produkcije bugarske farme su uhvatili ova dva nacionalna problema i oko njih su osmislili i zavrteli celo predavanje.
Priča počinje tako što „prepričavaju“ pomoću video snimka priča fiktivnog deda Petka, koji je bogato živeo na svojoj farmi sa svoja dva sina. Svako je živeo u odvojenoj kući u zajedničkom dvorištu, radili su i bili srećni (naravno ovo je hiperbola realnosti, ali hajde). Onda je došao pad komunizma i podigle su se cene prehrane za životinje, pale su otkupne cene žita i poljoprivrednih proizvoda i nastala je glad. Deda Petko više nije mogao pružiti svojim sinovima i njihovim porodicama hleba i zbog toga jedan sin je otišao u veliki grad, a drugi je otputovao u inostranstvo. Niko od njih dvojice više se nije vratio kod svog oca. Otac je stalno stojao na kapiji i čekao da se bar jedan od njih dvoje vrate, ali uzalud. Umro je od srčanog napada na putu ka bunaru. Kuće su ostale prazne i zapuštene decenijama.
Učesnici farme su bile dovedeni upravu na tu farmu. Interesantno je bilo da su učesnici bili podeljene u dve grupe – oni koji žive i rade u inostranstvu i oni koji su odlučili da ostanu za stalno u Bugarskoj. Procenat je bio u odnosu na realno stanje zemlje – otišli i ostali. Prve noći su trebali da se takmiče ko će u kojoj kući ostati i ispostavilo se (jeli) da su „imigranti“ dobili onu najgoru u koju bukvalno se nije moglo ni ući od smeća i prljavštine. Ceo tok predavanja je imalo toliko duboki smisao da ja to ne mogu ni da zamislim ko je imao mozga da sve to tako dobro osmisli.
A, da. Ušli su i predstavnici svih etnosa, religija, društvenih statusa i zanimanja u Bugarskoj, musliman, rom, pomak, katolik, ateist, pravoslavni, preduzetnici, sportisti, nezaposleni, javne ličnosti, državni službenici i obični ljudi. Ceo program je toliko dobro bio osmišljen, da sam ja (i cela Bugarska i dijaspora) ostali bez teksta. Sve vreme akcenat je bio na sukobu između svih „bolnih“ tema Bugarskog društva. Inače zanimljivo je na kraju bilo da kuća imigranata je ispala nakon svog renoviranja bolja i lepša od kuća onih koji su bugari (alegorija na to da oni koji su otišli u inostranstvo su vredniji i uporniji od onih koji su ostanu). Sa druge strane ateisti su se kao „preobratili“ i postali vernici. Sin i otac koji nisu pričali godinama su se pomirili. Oni koji su imali ne trpeljivost prema različitim pripadnicima religije i/ili etnosa su postali prijatelji. I tako dalje i tako dalje. Sve je toliko dobro bilo osmišljeno do najmanjeg detalja da se ja divim i pitam zašto tako nešto ne može da se odradi u Srbiji? Ko bi bio pokretač toga?
Moj lični stav je da ukoliko reality show nema kauzu, propoved, rasplet sukoba, vrednosti koji da zastupa, to takav format je nezanimljiv, neupečatljiv, i neprepoznatljiv.
„Državni posao“ je meni uzor za to – svaka epizoda se bavi bolnom temom zemlje. Svaka reč, svaki pokret „priča“ priču sa dubljim smislom. To je po meni ono ćemu treba težiti.
E tako ja zamišljam i ovaj moj reality za žene – sukob između vrednosti, uverenja i predrasuda naroda. Šta bi bilo kad bi se u jednoj prostoriji (figurativno rečeno) mesec dana bez spoljnjeg kontakta ubace devojke/žene predstavnice različitih etnosa, religija, obrazovanja, društvenog statusa, samopouzdanja, sebe svesnosti i slično. Tokom tog meseca izolacije sa njima se obrađuju „bolne“ teme društva, konkretnije žena i stalno se povlače paralele između jednog i drugog kraja mišljenja. Naravno sve se mora unapred veoma detaljno i uz pomoć psihologa pripremiti i osmisliti tako da to deluje normalno, suptilno i ne izveštačeno.
Ja u glavi imam već smišljene okvire kako bi to po meni trebalo da izgleda i odakle treba da se krene sa pripremama, pa ukoliko nekome se čini kao zanimljiva ideja rado ću podeliti detalje. 
Koji je tvoj koncept "idealnog" reality show-a?

Нема коментара:

Постави коментар

konstruktivni komentar

Dilema

U meni žive dve strane Volim da kažem da su to dve dame. Prva, doduše, je prava dama Druga, uglavnom ostane sama. Jedna je društve...