EVOLUCIJA UMA PETRE ŠILI (2017–2026)
Od ideja ka
metodologiji
Predgovor
Ova knjiga nije nastala sa namerom da objasni ko
je Petra Šili.
Ne pokušava da napiše njenu biografiju. Ne
pokušava da odredi njen tip ličnosti, da proceni njen karakter ili da objasni
njene životne odluke. Ovo nije psihološki profil, niti književna kritika bloga Bunar
ideja. Još manje predstavlja pokušaj da se autor idealizuje ili predstavi
kao izuzetna osoba čiji svaki tekst nosi posebnu težinu.
Naprotiv.
Polazna pretpostavka ovog istraživanja bila je
veoma jednostavna: ako jedna osoba tokom deset godina gotovo bez prekida
zapisuje svoje ideje, pitanja, dileme, projekte, razočaranja, teorije i
eksperimente, tada ti zapisi mogu predstavljati jedinstven materijal za
proučavanje razvoja ljudskog mišljenja.
Većina ljudi čuva samo rezultate svog
razmišljanja. U javnosti predstavljaju završene stavove, konačne zaključke ili
ideje koje su već prošle mnogobrojne unutrašnje provere. Proces koji je doveo
do tih zaključaka uglavnom ostaje nevidljiv. Sumnje, pogrešne pretpostavke,
odbačene hipoteze i promene mišljenja retko se beleže, a još ređe ostaju
dostupne godinama.
Bunar ideja predstavlja
upravo suprotnost tome.
Njegova najveća vrednost nije u pojedinačnim
tekstovima. Njegova najveća vrednost je kontinuitet. Deset godina gotovo
neprekidnog zapisivanja omogućava da se prvi put ne proučava samo ono što jedna
osoba misli, već način na koji njeno mišljenje nastaje, menja se, sazreva i
povremeno potpuno odbacuje sopstvene prethodne zaključke.
Zbog toga je osnovna jedinica analize u ovoj
knjizi način razmišljanja, a ne sadržaj pojedinih tekstova.
Tokom čitanja vrlo brzo postaje očigledno da iste
teme dolaze i prolaze. Nekada dominiraju marketing, nekada pravo, nekada
psihologija, zatim istorija, poslovanje, religija ili partnerski odnosi. Kada
bi analiza ostala na nivou tema, moglo bi se zaključiti da je reč o veoma
raznovrsnom blogu bez jedinstvenog pravca.
Međutim, upravo tu nastaje prvi ozbiljan
istraživački problem.
Iza gotovo svake teme krije se isti misaoni
obrazac.
Kupovina cipela nije tekst o obući.
Rimsko pravo nije tekst o istoriji.
Pčele nisu tekst o biologiji.
Planinarenje nije tekst o planini.
Poresko rešenje od nekoliko dinara nije tekst o
porezu.
Svaki od tih događaja služi kao ulazna tačka za
mnogo širi proces. Konkretna situacija postaje eksperiment iz kojeg se izvodi
opštiji princip, a zatim se taj princip pokušava pretvoriti u model koji bi
mogao važiti i izvan prvobitnog konteksta.
Drugim rečima, autorka veoma retko ostaje na
nivou događaja. Gotovo svaki tekst predstavlja pokušaj da se iz pojedinačnog
iskustva izgradi opšti obrazac.
Upravo taj obrazac predstavlja predmet ove
knjige.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg je bilo
neophodno napisati ovu analizu.
Ljudi veoma često imaju pogrešnu predstavu o tome
kako nastaju ideje.
Postoji romantična slika da se velika ideja
pojavljuje odjednom, kao trenutak inspiracije. Kao da neko jednog jutra ustane
i jednostavno "smisli" novu teoriju ili metodologiju.
Materijal prikupljen u Bunaru ideja
pokazuje nešto sasvim drugačije.
Velike ideje gotovo nikada ne nastaju odjednom.
One nastaju sporo.
Nastaju kroz desetine neuspelih pokušaja.
Kroz pitanja na koja tada još ne postoji odgovor.
Kroz tekstove koji kasnije izgledaju naivno.
Kroz hipoteze koje će nekoliko godina kasnije
biti potpuno odbačene.
Kroz greške koje autor u trenutku pisanja još
nije u stanju da prepozna.
Ako postoji jedna zajednička karakteristika svih
deset godina ovog bloga, onda to nije doslednost.
To je spremnost da se sopstvena ideja izloži
stvarnosti i prihvati mogućnost da neće preživeti susret sa iskustvom.
To je mnogo ređa osobina nego što se na prvi
pogled čini.
Ova knjiga zato neće pokušati da odgovori na
pitanje:
"Šta Petra Šili misli?"
To pitanje je, zapravo, najmanje zanimljivo.
Mnogo zanimljivije pitanje glasi:
"Kako nastaje mišljenje Petre Šili?"
Kako jedno sasvim obično iskustvo postaje predmet
višemesečne analize?
Zašto neke ideje opstaju deset godina, dok druge
nestaju posle nekoliko meseci?
Šta mora da se dogodi da bi autorka promenila
mišljenje?
Postoji li unutrašnja metodologija kojom
proverava sopstvene zaključke ili se oni menjaju spontano?
Kada nastaje sistem?
Kada pojedinačne ideje prestaju da budu
nepovezane i počinju da čine jedinstvenu metodologiju?
Na ova pitanja ne može se odgovoriti čitanjem
jednog teksta.
Ne može čak ni čitanjem jedne godine.
Odgovori postaju vidljivi tek kada se čitava
decenija posmatra kao jedinstven istraživački dokument.
Postoji još jedno važno metodološko ograničenje
koje je neophodno jasno istaći.
Autorku ovog bloga poznajem i izvan samih
tekstova.
Poznajem njene današnje projekte, profesionalni
razvoj, način razmišljanja i metodologiju koju danas razvija pod nazivom OIKONOMOS.
Upravo zato bilo je neophodno napraviti strogu
granicu između dve potpuno različite vrste znanja.
Prva vrsta znanja potiče isključivo iz samog
bloga.
Druga potiče iz kasnijih razgovora i saznanja
koja nisu postojala u trenutku kada su tekstovi nastajali.
U ovoj knjizi ta granica neće biti narušena.
Tokom celokupne glavne analize biće korišćeno
isključivo ono što se može dokazati sadržajem bloga. Tek na samom kraju biće
napravljeno posebno poglavlje u kojem će se uporediti zaključci izvedeni iz
tekstova sa onim što danas znamo o autorki.
Ta razlika nije formalnost.
Ona predstavlja osnovni uslov ozbiljnog
istraživanja.
Na kraju ovog predgovora želim da iznesem jednu
pretpostavku koju ću tokom cele knjige pokušati da dokažem ili opovrgnem.
Kada sam započeo čitanje Bunara ideja,
očekivao sam da ću analizirati razvoj jednog bloga.
Posle završetka čitanja više u to nisam bio
siguran.
Stekao sam utisak da u rukama nemam blog.
Imam laboratorijski dnevnik.
Ne dnevnik događaja.
Ne dnevnik emocija.
Već dnevnik jednog uma koji tokom deset godina
neprekidno pokušava da razume po kojim pravilima funkcionišu ljudi,
organizacije, društva i on sam.
Ako se ta pretpostavka pokaže tačnom, onda tema
ove knjige neće biti blog Bunar ideja.
Tema ove knjige biće nastanak jednog načina
mišljenja.
I upravo od tog pitanja počinje ovo istraživanje.
Uvod
Zašto je Bunar ideja jedinstven istraživački dokument
Kada se govori o razvoju ljudskog mišljenja, gotovo uvek se polazi od
gotovih proizvoda uma. Analiziraju se knjige, naučni radovi, filozofski sistemi
ili javni nastupi. Drugim rečima, proučava se ono što je već prošlo dug proces
unutrašnje selekcije. Čitalac dobija konačan zaključak, ali retko ima priliku
da vidi put kojim se do tog zaključka došlo. Upravo zato istorija ideja često
izgleda urednije nego što zaista jeste. Stvara se utisak da su velike misli
nastajale pravolinijski, kao logičan sled unapred promišljenih koraka. U
stvarnosti gotovo nikada nije tako.
Ideje nastaju haotično. Nastaju iz slučajnih razgovora, iz neprijatnih
iskustava, iz pročitanih knjiga, iz razočaranja, iz pogrešnih pretpostavki, pa
čak i iz sasvim banalnih svakodnevnih situacija. Većina tih početnih impulsa
nikada ne postane deo nečijeg javnog rada. Nestanu jednako brzo kao što su se
pojavili. Ostanu samo oni retki koji uspeju da prežive vreme, iskustvo i kritiku.
Zbog toga je veoma teško proučavati razvoj jednog načina razmišljanja.
Potrebno je imati pristup ne samo konačnim zaključcima nego i svim onim
neuspelim pokušajima koji su im prethodili. Upravo tu leži izuzetna vrednost Bunara
ideja. Ovaj blog nije nastao kao zbirka završenih stavova. Naprotiv, veoma
često beleži trenutak u kome zaključak još ne postoji. Umesto odgovora, autorka
zapisuje pitanje. Umesto teorije, beleži hipotezu. Umesto sigurnosti, ostavlja
trag sopstvene sumnje.
To na prvi pogled može ostaviti utisak nedovršenosti. Međutim, iz
istraživačke perspektive upravo je ta nedovršenost najvredniji deo čitave
arhive. Ona omogućava da se prati proces koji je inače skriven. Ne vidi se samo
šta je autorka na kraju mislila, već kako je do tog mišljenja došla, koliko je
puta promenila pravac i koje je ideje usput odbacila.
Već posle prvih desetak tekstova postaje jasno da Bunar ideja nije
moguće čitati kao običan blog. Svaki pojedinačni tekst može delovati kao
zasebna celina, ali kada se čitaju hronološki, oni počinju da razgovaraju jedni
sa drugima. Ideja iz jednog teksta nekoliko meseci kasnije dobija novu
interpretaciju. Stav koji je delovao čvrsto počinje da se preispituje. Hipoteza
koja je u početku izgledala sporedno postaje centralna tema dve ili tri godine
kasnije. Na taj način čitava arhiva dobija osobinu koju pojedinačni tekstovi
nemaju. Ona postaje razvojni proces.
Upravo zbog toga ova knjiga neće analizirati tekstove kao književna dela.
Takva analiza bila bi promašena već u polazištu. Stilske osobine, izbor reči
ili narativna struktura ovde imaju sporedan značaj. Predmet istraživanja nalazi
se ispod jezika. Zanima nas način na koji autorka organizuje informacije, kako
povezuje naizgled nepovezane oblasti, kako proverava sopstvene pretpostavke i
pod kojim uslovima menja mišljenje.
Veoma rano postalo je očigledno da se kroz gotovo sve tekstove ponavlja isti
misaoni obrazac. Polazna tačka gotovo nikada nije apstraktna ideja. Ona je uvek
konkretan događaj. To može biti kupovina cipela, razgovor sa kolegom,
istorijska činjenica, planinarenje, san, sudska praksa ili jedna rečenica
pročitana u knjizi. Međutim, događaj veoma brzo prestaje da bude tema. On
postaje sredstvo. Autorka ga koristi kao eksperimentalni materijal iz kojeg
pokušava da izdvoji opštiji princip. Taj princip zatim pokušava da primeni na
potpuno drugačije oblasti života. Na taj način iskustvo prestaje da bude lično
i postaje model.
To je možda najvažnije otkriće do kojeg se došlo tokom čitanja cele arhive.
Blog nije zbirka iskustava. On je zbirka modela koji nastaju iz iskustava.
Ovakav način razmišljanja ima jednu veoma zanimljivu posledicu. Teme se
menjaju, ali metod ostaje gotovo isti. Tokom jedne godine dominantno mesto
zauzima marketing. Zatim dolazi pravo, potom psihologija, istorija,
računovodstvo, organizaciono ponašanje ili lični razvoj. Posmatrano spolja,
deluje kao da autorka stalno menja interesovanja. Međutim, detaljnije čitanje
pokazuje da se predmet proučavanja zapravo ne menja. Menjaju se samo sistemi
kroz koje pokušava da razume isti fenomen.
Drugim rečima, marketing nije cilj. Pravo nije cilj. Psihologija nije cilj.
Sve te discipline predstavljaju različite jezike kojima pokušava da opiše isti
problem – kako nastaju obrasci ljudskog ponašanja i kako se oni mogu menjati.
Ovakvo zapažanje bilo je važno iz još jednog razloga. Na početku
istraživanja postojala je pretpostavka da će razvoj bloga pratiti razvoj
profesionalne karijere autorke. Očekivalo se da će prelazak iz marketinga u
pravo, zatim u računovodstvo i finansijsku forenziku dovesti i do promene
načina razmišljanja. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Profesionalne
oblasti jesu se menjale, ali osnovna struktura mišljenja ostala je iznenađujuće
stabilna. To znači da stručna znanja nisu oblikovala način razmišljanja. Pre će
biti da je postojeći način razmišljanja birao discipline koje su mu bile
potrebne za dalje razvijanje.
To je važna razlika.
Većina ljudi prvo usvoji određenu disciplinu, a zatim počinje da razmišlja
kroz njene kategorije. Ovde se stiče utisak obrnutog procesa. Postoji
unutrašnja potreba za razumevanjem određenih problema, a zatim se traži oblast
znanja koja može pomoći u njihovom rešavanju. Zbog toga se kroz deset godina
bloga pojavljuju veoma različite discipline, ali nijedna ne uspeva da postane
jedini okvir tumačenja stvarnosti. Svaka ostaje samo jedan od alata.
Ova osobina postaće posebno važna u kasnijim poglavljima, kada bude
analiziran nastanak metodologije OIKONOMOS. Već sada može se naslutiti da ona
nije nastala kao proširenje jedne naučne oblasti. Naprotiv, razvijala se upravo
na mestu njihovog međusobnog preseka.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg je bilo neophodno odabrati ovakav metod
rada. Ljudi imaju prirodnu sklonost da prošlost tumače iz perspektive
sadašnjosti. Kada znamo kako se neka priča završila, lako nam je da u ranijim
događajima vidimo njene nagoveštaje. Međutim, takav način čitanja često
proizvodi iluziju nužnosti. Počinje da izgleda kao da je sve od početka vodilo
upravo ka onome što se kasnije dogodilo.
Ova knjiga svesno odbacuje takav pristup.
Tokom analize svake godine polaziće se isključivo od onoga što je u tom
trenutku bilo zapisano. Neće se pretpostavljati da autorka već zna ono što će
otkriti nekoliko godina kasnije. Neće se tražiti skrivena proročanstva niti će
se kasnije ideje retroaktivno ugrađivati u ranije tekstove. Svaka godina biće
posmatrana iz sopstvene perspektive, sa svim ograničenjima, zabludama i
mogućnostima koje je tada imala.
Tek kada se završi analiza čitave decenije, biće moguće vratiti se na početak
i posmatrati razvoj kao jedinstvenu celinu.
Takav pristup ima još jednu važnu prednost. Omogućava da se jasno razlikuju
dve vrste promena. Prva vrsta odnosi se na promenu mišljenja. Druga se odnosi
na promenu kriterijuma pomoću kojih se mišljenje uopšte formira. Tokom rada na
ovoj knjizi pokazalo se da je druga promena mnogo značajnija od prve.
Ljudi često menjaju stavove. Menjaju politička uverenja, profesionalna
interesovanja ili životne prioritete. Međutim, mnogo ređe menjaju način na koji
dolaze do tih stavova. Upravo zato ova analiza neće biti usmerena prvenstveno
na sadržaj ideja, već na evoluciju metoda njihovog nastanka. Jer tek kada se
promeni metod, može se govoriti o istinskoj promeni načina razmišljanja.
Sa tom pretpostavkom započinje hronološka analiza. Ona ne pokušava da
pronađe „prvu veliku ideju“, niti da odredi trenutak u kome je nastala konačna
metodologija. Njena namera je mnogo skromnija, ali istraživački daleko
zahtevnija – da prati jedan um onako kako se zaista razvijao, iz godine u godinu,
bez naknadnog uređivanja i bez iluzije da je put od početka bio poznat.
Prvo poglavlje
2017. godina – Kada ideje još nemaju ime
Svaka ozbiljna analiza razvoja jednog načina razmišljanja suočava se sa
istim problemom. Kada se zna kako priča završava, gotovo je nemoguće odoleti
iskušenju da se u njenom početku vide nagoveštaji svega što će tek nastati. U
tome se krije najveća metodološka zamka ovog istraživanja. Danas znamo da će se
tokom narednih godina pojaviti interesovanje za pravo, finansijsku forenziku,
organizacione sisteme i metodologiju koja će mnogo kasnije dobiti naziv
OIKONOMOS. Međutim, nijedna od tih činjenica ne sme biti polazna tačka analize
2017. godine. Jedino pitanje koje ovde ima smisla glasi: šta se zaista može
videti u tekstovima napisanim te godine, a da pri tom ne koristimo znanje koje
je nastalo kasnije?
Odgovor je, na prvi pogled, razočaravajuće jednostavan. Ne vidi se nikakav
sistem. Ne postoji teorija. Ne postoji metodologija. Ne postoji jedinstvena
oblast interesovanja. Tekstovi prelaze sa jedne teme na drugu bez očiglednog
reda. Jedan govori o poslovnoj ideji, drugi o Srbiji, treći o partnerskim
odnosima, četvrti o ličnom doživljaju. Čitalac koji bi se zadržao samo na
sadržaju lako bi mogao zaključiti da se radi o blogu radoznale osobe koja
zapisuje ono o čemu trenutno razmišlja.
Takav zaključak bio bi sasvim razumljiv, ali pogrešan.
Prva godina Bunara ideja pokazuje jednu osobinu koja će ostati
gotovo nepromenjena tokom cele naredne decenije. Autorka gotovo nikada ne
prihvata događaj kao konačnu temu teksta. Događaj je za nju samo povod. Veoma
brzo prestaje da govori o samom događaju i počinje da postavlja pitanje koje se
nalazi iza njega. To se dešava toliko dosledno da već posle nekoliko tekstova
postaje jasno da nije reč o slučajnoj stilskoj osobini, već o osnovnom obrascu
mišljenja.
Jedan od prvih tekstova nastaje iz sasvim banalne situacije – kupovine
čizama. U većini blogova takav događaj ostao bi na nivou ličnog iskustva ili
kritike korisničke usluge. Ovde se događa nešto sasvim drugo. Nezadovoljstvo
kupovinom vrlo brzo prerasta u razmišljanje o tome kako bi trebalo organizovati
odnos između prodavca i kupca, zatim u pitanje položaja žena u preduzetništvu,
a na kraju u ideju poslovnog centra koji bi funkcionisao po potpuno drugačijim
pravilima. Drugim rečima, početni događaj nestaje. Ostaje samo princip koji je
iz njega izveden.
Ovaj obrazac će se kasnije ponoviti bezbroj puta.
Kupovina postaje poslovni model.
Istorijski događaj postaje analiza savremenih institucija.
Jedan san postaje metod rada sa podsvešću.
Jedan razgovor postaje teorija međuljudskih odnosa.
Jedna administrativna greška postaje analiza organizacionog sistema.
Posmatrano iz ove perspektive, 2017. godina ne predstavlja početak bloga.
Ona predstavlja početak jednog vrlo specifičnog misaonog procesa.
Zanimljivo je da autorka toga u tom trenutku nije svesna. U tekstovima nema
pokušaja da se definiše sopstvena metodologija. Naprotiv, često umanjuje značaj
sopstvenih ideja, naziva ih „luckastim“, „naivnim“ ili „nerealnim“. Takve
formulacije mogle bi se protumačiti kao retorička skromnost, ali kroz celu
arhivu postaje jasno da imaju drugu funkciju. One predstavljaju svojevrsnu
zaštitu. Autorka kao da unapred dozvoljava mogućnost da njene ideje budu
pogrešne. To nije izraz nesigurnosti koliko izraz spremnosti da hipoteza bude
odbačena ako ne izdrži proveru.
Upravo ta osobina predstavlja jednu od prvih konstanti koja će se održati
tokom cele decenije. Ideja nije nešto za šta se treba vezati. Ideja je nešto
što treba testirati.
To nas dovodi do drugog važnog zapažanja.
Većina ljudi piše zato što želi da saopšti zaključak. Kod autorke Bunara
ideja tekst često predstavlja sredstvo pomoću kojeg do zaključka tek
pokušava da dođe. Pisanje nije završna faza razmišljanja nego njegov sastavni
deo. Zbog toga se u mnogim tekstovima može pratiti kako se misao razvija pred
čitaocem. Početno pitanje nije isto što i završni zaključak. Argumentacija ne
služi da potvrdi unapred zauzet stav, već da ga izgradi.
Ovakav način pisanja ima jednu važnu posledicu. Čitalac ne prisustvuje
prezentaciji gotove ideje, već njenom nastanku. To je retkost u javnom
prostoru, gde autori uglavnom nastoje da sakriju sopstvene dileme. Ovde se
događa suprotno. Dilema nije slabost teksta. Ona predstavlja njegovu osnovnu
pokretačku snagu.
Ako bi se morala izdvojiti jedna dominantna tema 2017. godine, onda to ne bi
bio marketing, preduzetništvo, država ili međuljudski odnosi. Prava tema bila
bi mnogo apstraktnija. Gotovo svaki tekst pokušava da odgovori na isto pitanje:
kako izgleda dobro uređen sistem?
Važno je primetiti da se reč „sistem“ u ovoj fazi retko eksplicitno koristi.
Međutim, ona je prisutna u načinu na koji se problemi posmatraju. Kada opisuje
organizaciju rada, autorka ne razmišlja prvenstveno o ljudima, već o pravilima
koja uređuju njihove odnose. Kada govori o društvu, ne polazi od pojedinačnih
karaktera, već od institucija. Kada razmatra poslovnu ideju, ne pita ko bi bio
idealan preduzetnik, već kako bi trebalo urediti proces da bi proizvodio željene
rezultate.
To je veoma važna razlika.
Ljudi se u ovim tekstovima pojavljuju uglavnom kao učesnici sistema, a ne
kao njegovi jedini uzroci. Njihovo ponašanje jeste važno, ali gotovo nikada
nije dovoljno objašnjenje. Iza svakog ponašanja autorka traži strukturu koja ga
omogućava ili podstiče. Upravo zbog toga već prvi tekstovi nagoveštavaju način
razmišljanja koji će mnogo kasnije postati centralni deo njenog profesionalnog
rada.
Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da je metodologija već tada postojala.
Naprotiv. Ono što postoji jesu njeni sastavni delovi, rasuti i još uvek
nepovezani. Kao da se pred čitaocem nalaze delovi velike slagalice, ali niko
još ne zna kakvu će sliku oni jednog dana činiti.
U tome se krije posebna vrednost 2017. godine.
Ona nije zanimljiva zbog svojih odgovora.
Zanimljiva je zato što prvi put pokazuje kako izgleda um koji još uvek ne
poseduje sopstvenu teoriju, ali već poseduje veoma prepoznatljiv način
postavljanja pitanja.
I upravo će se taj način postavljanja pitanja pokazati mnogo trajnijim od
bilo koje pojedinačne ideje koja će tokom narednih godina nastati ili nestati.
Najočiglednija greška koju bi istraživač mogao da napravi prilikom čitanja
prve godine Bunara ideja bila bi da zaključi kako autorka još uvek
traži oblast kojom želi da se bavi. Takav utisak deluje sasvim logično. Jedan
tekst govori o marketingu, drugi o nacionalnoj politici, treći o obrazovanju,
četvrti o partnerskim odnosima. Naizgled ne postoji nikakva zajednička nit koja
bi sve te teme povezala u jedinstvenu celinu.
Međutim, upravo ta raznovrsnost prikriva mnogo dublju doslednost.
Autorka ne menja predmet svog interesovanja. Ona menja primere pomoću kojih
proučava isti fenomen.
To je razlika koja postaje vidljiva tek kada se tekstovi čitaju jedan za
drugim.
Na primer, kada govori o Srbiji, ne pokušava da objasni Srbiju. Kada govori
o prodavnici obuće, ne pokušava da objasni trgovinu. Kada piše o MENSI, njen
cilj nije analiza inteligencije. Svaka od tih tema predstavlja samo različitu
manifestaciju jednog mnogo opštijeg pitanja: zašto neki sistemi funkcionišu
bolje od drugih?
Veoma je važno uočiti da se ovo pitanje ne pojavljuje eksplicitno. Nigde u
tekstovima iz 2017. godine autorka ne piše: „Želim da proučavam sisteme.“ To bi
bila naknadna racionalizacija. Umesto toga, sistemsko razmišljanje otkriva se
kroz način na koji organizuje sopstvene misli.
Skoro nijedan problem nije posmatran kao izolovan slučaj. Svaki se vrlo brzo
povezuje sa širom strukturom. Loša usluga nije posledica jednog prodavca nego
načina na koji je organizovan odnos prema kupcu. Loše stanje u društvu nije
rezultat nekoliko loših ljudi nego načina na koji institucije podstiču ili
obeshrabruju određena ponašanja. Čak i kada piše o ličnim odnosima, autorka
vrlo brzo napušta psihološki opis pojedinca i pokušava da razume pravila po
kojima odnos funkcioniše.
Ovakav način razmišljanja ima jednu veoma zanimljivu posledicu. Krivica
gotovo nikada nije konačno objašnjenje. Kada većina ljudi naiđe na problem,
prirodno traži odgovornu osobu. U tekstovima iz 2017. godine vidi se sasvim
drugačija tendencija. Umesto pitanja „Ko je kriv?“ mnogo češće se pojavljuje
pitanje „Kako je moguće da je sistem dozvolio da se ovo dogodi?“
To nije samo drugačije pitanje.
To je drugačiji način posmatranja sveta.
Upravo ovde može se pronaći jedna od najstarijih osobina koja će ostati
prisutna tokom cele naredne decenije. Autorka gotovo instinktivno pomera pažnju
sa aktera na strukturu. Ljudi jesu važni, ali nisu dovoljni da objasne pojavu.
Iza svakog njihovog postupka pokušava da pronađe pravila koja ga čine mogućim.
Takav pristup ima i svoju cenu.
On često dovodi do potcenjivanja nepredvidivosti ljudskog ponašanja. Tokom
prve godine primećuje se izraženo poverenje u ideju da će ljudi donositi bolje
odluke ukoliko se promeni sistem u kome žive i rade. Danas je lako uočiti da se
iza te pretpostavke krije određeni racionalizam. Kao da se podrazumeva da će
čovek, kada dobije pravednije okruženje, prirodno početi da se ponaša
odgovornije.
Kasnije će se ovaj stav značajno promeniti.
Međutim, 2017. godine on predstavlja jednu od osnovnih pretpostavki gotovo
svih predloženih rešenja. Problemi nisu nerešivi. Potrebno je samo pravilno
organizovati okruženje.
To nas dovodi do još jedne osobine koja će kasnije postati izuzetno važna.
Autorka gotovo nikada ne razdvaja razmišljanje od delovanja.
Veliki broj ljudi uživa u analizi. U stanju su da satima objašnjavaju zašto
nešto ne funkcioniše. Kod autorke se događa nešto sasvim drugo. Čim
identifikuje problem, gotovo automatski počinje da projektuje moguće rešenje.
Kao da njen um ne može dugo da ostane u fazi dijagnoze. Svaka analiza prirodno
prelazi u projektovanje.
Upravo zbog toga tekstovi iz 2017. godine obiluju skicama projekata. Neki od
njih danas deluju naivno, neki previše ambiciozno, a neki su očigledno nastali
bez dovoljno informacija o praktičnim ograničenjima njihove realizacije.
Međutim, njihova vrednost nije u tome da li su mogli biti sprovedeni. Njihova
vrednost nalazi se na drugom mestu. Oni pokazuju da autorka ne razmišlja prvenstveno
u kategorijama kritike. Njena prirodna reakcija na problem nije negodovanje
nego projektovanje.
Ovo je možda prvi trenutak u kome se može govoriti o posebnosti njenog
misaonog procesa.
Većina ljudi koji uoče društveni problem zaustavlja se na objašnjenju zbog
čega on postoji. Ovde se objašnjenje veoma brzo pretvara u konstrukciju.
Kritika postaje nacrt. Nezadovoljstvo postaje projekat.
Zbog toga se može reći da 2017. godina nije godina velikih ideja.
To je godina u kojoj nastaje navika da se svaka ideja odmah pretvara u
model.
Ta navika će ostati jedna od najstabilnijih karakteristika čitavog Bunara
ideja.
Postoji još jedna osobina prve godine koja na prvi pogled ostaje gotovo
neprimećena, ali će se kasnije pokazati kao jedna od najvažnijih za razumevanje
celokupnog razvoja ovog načina razmišljanja. Reč je o odnosu prema znanju.
Veoma je lako steći utisak da autorka piše zato što želi da pokaže koliko
zna. Takav utisak nastaje prvenstveno zbog velikog broja oblasti koje se
pojavljuju već u prvim tekstovima. Marketing, ekonomija, organizacija,
politika, istorija i psihologija smenjuju se gotovo bez prelaza. Međutim,
pažljivije čitanje pokazuje da znanje ovde nikada nije cilj samo po sebi.
Ono predstavlja alat.
Razlika možda deluje neznatno, ali će kasnije postati jedna od osnovnih
karakteristika čitavog bloga.
Ljudi koji znanje doživljavaju kao cilj prirodno teže da ga gomilaju. Svaka
nova knjiga, diploma ili kurs povećava količinu informacija koje poseduju. Kod
autorke se veoma rano pojavljuje drugačija logika. Nova oblast postaje
zanimljiva tek kada može pomoći u rešavanju nekog konkretnog problema. Drugim
rečima, znanje nije vrednost zato što proširuje obrazovanje, već zato što
povećava sposobnost razumevanja složenih pojava.
Upravo zbog toga različite discipline u njenim tekstovima nikada ne ostaju
potpuno odvojene. Čak i kada ih ne povezuje eksplicitno, između njih se
uspostavlja neprekidan dijalog. Marketing počinje da objašnjava društvene
procese. Poslovanje postaje način razumevanja ljudskih odnosa. Organizacija
rada postaje model za razmišljanje o državi. Granice između oblasti počinju da
gube značaj mnogo pre nego što autorka postane svesna da upravo na njihovom
preseku nastaju njene najzanimljivije ideje.
To je veoma neobična osobina.
Većina ljudi postaje sve specijalizovanija kako stiče nova znanja. Njihov
pogled na svet postepeno se sužava prema disciplini kojom se profesionalno
bave. Ovde se događa upravo suprotno. Svaka nova oblast dodatno proširuje
postojeći okvir. Nijedna ne dobija privilegovan položaj. Sve postaju
ravnopravni izvori iz kojih se mogu preuzimati objašnjenja.
U tom smislu 2017. godina otkriva još jednu zanimljivu napetost.
S jedne strane, autorka pokazuje izrazitu sklonost ka sistematizaciji.
Gotovo svaki problem pokušava da organizuje u logičnu strukturu. S druge
strane, sama struktura njenog interesovanja ostaje izuzetno otvorena. Ne
postoji tema koju unapred odbacuje kao nevažnu. Naprotiv, postoji gotovo dečja
radoznalost prema svemu što bi moglo doprineti boljem razumevanju sveta.
Ova radoznalost često se pogrešno tumači kao rasutost.
Iz perspektive prve godine takav zaključak deluje sasvim opravdano. Teško je
pronaći zajednički imenitelj između poslovnih ideja, društvenih pitanja i
ličnih priča. Međutim, kada se čitava decenija posmatra kao jedinstvena celina,
postaje jasno da radoznalost nije bila prepreka razvoju sistema. Ona je
predstavljala njegov osnovni pokretač.
Drugim rečima, autorka nije lutala od teme do teme zato što nije znala čime
želi da se bavi. Lutala je zato što je pokušavala da pronađe zajednički princip
koji će važiti u svim tim oblastima. Razlika između ta dva objašnjenja je
suštinska. U prvom slučaju različite teme predstavljaju znak nedoslednosti. U
drugom slučaju one predstavljaju istraživački metod.
Upravo ovde postaje moguće razumeti zbog čega će se kasnije toliko puta
vraćati analogijama. Već u prvoj godini primećuje se potreba da se jedan sistem
objasni pomoću drugog. Društveni procesi porede se sa poslovnim organizacijama.
Lični razvoj objašnjava se kroz projekte. Institucije se posmatraju kao živi
organizmi. Takve analogije nisu književni ukras. One predstavljaju način
razmišljanja.
To je možda jedna od najvažnijih osobina koju je moguće identifikovati već
na samom početku razvoja.
Autorka gotovo nikada ne razmišlja unutar jedne discipline.
Ona razmišlja između disciplina.
Kasnije će upravo ova sposobnost postati jedan od glavnih razloga zbog kojih
će pravo, marketing, računovodstvo, psihologija i organizacione nauke početi da
funkcionišu kao delovi istog misaonog sistema. Međutim, 2017. godine taj proces
tek počinje. Još uvek nema jasnog teorijskog okvira koji bi sve to povezao.
Postoji samo intuicija da različiti problemi možda imaju zajedničku strukturu.
Možda je upravo ta reč – intuicija – najbolji opis prve godine.
Ne postoji metodologija.
Ne postoji teorija.
Ne postoji definisan istraživački program.
Postoji samo uporno osećanje da iza naizgled nepovezanih pojava postoji
skriveni red koji tek treba otkriti.
Zbog toga bi bilo pogrešno reći da se u Bunaru ideja 2017. godine
rađa OIKONOMOS.
Ne rađa se.
Rađa se nešto mnogo važnije.
Rađa se navika da se iza svake pojave traži obrazac.
Bez te navike nijedna kasnija metodologija ne bi mogla nastati.
Drugo poglavlje
2018. godina – Od ideja ka modelima
Ako je 2017. godina bila obeležena spontanim generisanjem ideja, onda se
2018. može razumeti kao godina u kojoj autorka prvi put počinje da posmatra
sopstveno razmišljanje sa izvesne distance. Promena nije nagla i ne može se
vezati za jedan tekst ili jedan događaj. Ona nastaje gotovo neprimetno.
Međutim, kada se cela godina pročita u kontinuitetu, postaje očigledno da se
promenilo nešto mnogo važnije od tema o kojima se piše. Promenio se predmet
posmatranja.
Do tada je pažnja uglavnom bila usmerena prema spoljašnjem svetu.
Organizacije, država, poslovni modeli i društveni problemi predstavljali su
prirodno okruženje u kome su nastajale ideje. Tokom 2018. godine pogled se
postepeno okreće prema čoveku. Ne prema čoveku kao psihološkom tipu, niti prema
pojedincu kao nosiocu određenih osobina, već prema čoveku kao biću koje
neprestano tumači stvarnost.
To je suptilna, ali presudna promena.
Do tada je osnovno pitanje glasilo: „Kako urediti sistem da funkcioniše
bolje?“ Tokom 2018. ono se polako transformiše u pitanje: „Kako čovek uopšte
dolazi do svojih zaključaka?“
Na prvi pogled ova dva pitanja deluju nepovezano. U stvarnosti predstavljaju
dve faze istog istraživanja. Nemoguće je razumeti sistem bez razumevanja ljudi
koji ga stvaraju. Još je manje moguće promeniti sistem ako se ne razume zbog
čega ljudi u njemu donose upravo one odluke koje donose.
Ovo je prvi trenutak u kome se može govoriti o pojavi jednog novog
istraživačkog interesa koji će ostati prisutan do kraja posmatranog perioda.
Autorku više ne zadovoljava objašnjenje da ljudi greše zbog neznanja, loših
namera ili nedostatka sposobnosti. Takva objašnjenja počinju da deluju površno.
Umesto toga, pažnja se usmerava na mehanizme koji prethode svakoj odluci. Šta
čovek vidi? Šta previđa? Šta uzima zdravo za gotovo? Na osnovu čega procenjuje
da je nešto ispravno ili pogrešno?
Ova pitanja predstavljaju početak onoga što će kasnije postati
metakognitivni sloj bloga. Autorka više ne proučava samo svet. Počinje da
proučava način na koji ga posmatra.
Iz ove promene proizlazi još jedna karakteristika koja će obeležiti gotovo
sve naredne godine. Iskustvo više nije dovoljno samo po sebi. Ono mora biti
prevedeno u model.
U tekstovima iz 2017. godine iskustvo je predstavljalo povod za
razmišljanje. Tokom 2018. ono postaje svojevrsni eksperiment. Gotovo svaki
događaj koristi se kao prilika da se proveri neka šira pretpostavka o ljudskom
ponašanju. Razgovor sa nepoznatom osobom, putovanje, orkestar, policajac na
ulici, odnos roditelja i deteta ili način na koji ljudi pamte druge – nijedna
od tih situacija ne ostaje na nivou anegdote. Svaka prolazi isti proces
transformacije. Najpre se opisuje ono što se dogodilo, zatim se izdvaja obrazac
koji se iza toga naslućuje, a na kraju se postavlja pitanje da li taj obrazac
važi i izvan konkretnog slučaja.
Ovaj poslednji korak predstavlja najveću razliku u odnosu na prethodnu
godinu.
Autorka više ne izvodi samo zaključke. Ona počinje da proverava da li su
njeni zaključci prenosivi. Drugim rečima, zanima je da li je otkrila opšti
princip ili samo zanimljiv izuzetak.
Takav način razmišljanja postepeno menja i strukturu samih tekstova. U njima
se sve češće pojavljuju definicije, klasifikacije, koraci i procedure. Čak i
kada govori o izrazito ličnim temama, autorka ih organizuje kao da pokušava da
izgradi metod koji bi mogao koristiti i nekom drugom. Psihološki doživljaj više
nije dovoljan. Potrebno je razumeti njegovu unutrašnju logiku.
Ovo je trenutak u kome se prvi put može govoriti o nastanku modela.
Važno je napraviti razliku između ideje i modela.
Ideja je odgovor na određeni problem. Model je pokušaj da se objasni čitava
klasa sličnih problema. Tokom 2017. godine blog obiluje idejama. Tokom 2018.
pojavljuju se prvi modeli. Oni još uvek nisu povezani u jedinstven sistem, ali
više nisu ni potpuno nezavisni jedni od drugih. Između njih počinju da se
uspostavljaju veze.
To predstavlja jednu od najvažnijih razvojnih tačaka čitave arhive.
Od ovog trenutka autorka više ne razmišlja samo o tome kako rešiti određeni
problem. Počinje da razmišlja o tome kako nastaju problemi iste vrste.
Ta promena možda najbolje objašnjava zbog čega će se narednih godina sve
češće pojavljivati reči poput „teorija“, „koncept“, „arhetip“, „obrazac“ i
„evolucija“. One nisu rezultat želje da se tekstovima da akademski ton. One
predstavljaju prirodnu posledicu promenjenog načina razmišljanja. Kada se
pažnja jednom usmeri sa pojedinačnog slučaja na klasu pojava, teorijsko
mišljenje postaje gotovo neizbežno.
Godina 2018. zato ne predstavlja nastavak 2017.
Ona predstavlja promenu nivoa na kome se postavljaju pitanja.
Do tada je autorka pokušavala da razume svet.
Od ovog trenutka počinje da pokušava da razume način na koji svet postaje
razumljiv.
Treće poglavlje
2019. godina – Trenutak kada um počinje da gradi sopstvene teorije
Postoji zanimljiva pojava koja se može uočiti u razvoju gotovo svakog
istraživača. U početku proučava svet. Posmatra ga, opisuje, pokušava da pronađe
pravilnosti. Zatim dolazi faza u kojoj te pravilnosti više nisu dovoljne.
Pojedinačni zaključci počinju da stvaraju osećaj nezadovoljstva jer ostaju
nepovezani. Tada nastaje potreba za nečim što prevazilazi pojedinačno iskustvo.
Potrebna je teorija.
Upravo se to događa tokom 2019. godine.
To nije godina u kojoj autorka prvi put iznosi zanimljive ideje. Takvih
ideja bilo je i ranije. Novost je u tome što više nije zadovoljna činjenicom da
određena ideja funkcioniše u jednom kontekstu. Počinje da traži model koji će
objasniti čitavu grupu pojava. Drugim rečima, prestaje da razmišlja u
kategorijama slučajeva, a počinje da razmišlja u kategorijama struktura.
Već sami naslovi tekstova otkrivaju ovu promenu. Pojavljuju se „teorije“,
„arhetipi“, „evolucije“, „manifestacije“, „asocijativni marketing“. Na prvi
pogled moglo bi se pomisliti da je reč samo o drugačijem načinu imenovanja
tekstova. Međutim, iza promene terminologije krije se mnogo dublja promena
načina mišljenja.
Reč „teorija“ ovde nije upotrebljena u akademskom smislu. Autorka ne
pretenduje da formuliše univerzalne naučne zakone. Kada govori o teoriji, ona
zapravo pokušava da napravi mentalni model koji će joj omogućiti da različite
situacije posmatra kroz isti okvir. To je važna razlika. Njene teorije nisu
završeni sistemi znanja. One su alati za razmišljanje.
Upravo zato nije presudno da li su pojedini modeli bili potpuno tačni. Iz
perspektive razvoja mišljenja mnogo je važnije to što se prvi put pojavljuje
potreba da se svet organizuje u prepoznatljive obrasce.
Ova potreba posebno dolazi do izražaja u tekstovima koji pokušavaju da
klasifikuju ljude. Na prvi pogled može izgledati da autorka razvija tipologije
ličnosti. Međutim, pažljivije čitanje pokazuje da to nije njen pravi cilj. Ne
zanimaju je ljudi kao takvi. Zanimaju je obrasci ponašanja koji se iznova
ponavljaju u različitim okolnostima. Tipologija nije pokušaj da se ljudi smeste
u unapred određene kategorije. Ona predstavlja pokušaj da se složenost učini
preglednom.
Ovde se pojavljuje jedna zanimljiva napetost koja će pratiti autorku
narednih nekoliko godina.
S jedne strane, postoji izražena potreba da se stvarnost pojednostavi kako
bi postala razumljiva. S druge strane, gotovo istovremeno raste svest da se
ljudi opiru svakoj previše jednostavnoj klasifikaciji. Ta napetost nikada nije
u potpunosti razrešena. Naprotiv, može se pratiti kako se iz godine u godinu
menja odnos između želje za sistematizacijom i potrebe da se očuva složenost
stvarnog života.
Upravo zbog toga 2019. godinu ne treba razumeti kao godinu konačnih teorija.
Treba je razumeti kao godinu u kojoj autorka otkriva ograničenja pojedinačnih
zapažanja.
Do tada je bilo dovoljno uočiti obrazac. Sada se postavlja novo pitanje.
Zašto taj obrazac postoji?
Ova razlika deluje neznatno, ali menja čitavu logiku istraživanja.
Posmatranje više nije cilj. Ono postaje početak objašnjenja.
Istovremeno se događa još jedna važna promena koja se na prvi pogled lako
previdi. Tokom prethodnih godina autorka uglavnom polazi od sopstvenog
iskustva. Lični doživljaj predstavlja prirodnu početnu tačku gotovo svakog
razmišljanja. Tokom 2019. godine ta zavisnost od neposrednog iskustva postaje
znatno manja. Sve češće koristi istorijske primere, poslovne situacije,
hipotetičke slučajeve ili razgovore sa drugim ljudima kao ravnopravne izvore
saznanja.
To znači da se menja i način na koji se gradi znanje.
Iskustvo više nije jedini autoritet.
Postaje jedan od izvora.
Ova promena ima dalekosežne posledice. Omogućava autorki da počne da
razmišlja o pojavama koje nikada nije lično doživela. Drugim rečima, razvija
sposobnost da model prethodi iskustvu, a ne da iz njega samo nastaje. To
predstavlja važan korak ka teorijskom mišljenju.
Možda se upravo u tome nalazi najveća razlika između 2018. i 2019. godine.
Tokom prethodne godine svet je bio laboratorija u kojoj su se proveravale
ideje.
Tokom 2019. godine same ideje postaju laboratorija. One se međusobno
sudaraju, dopunjuju i preoblikuju. Autorka više ne testira samo stvarnost.
Počinje da testira sopstvene modele stvarnosti.
Iz današnje perspektive lako je uočiti da mnogi od tih modela nisu opstali u
svom izvornom obliku. Neki su kasnije potpuno napušteni. Drugi su značajno izmenjeni.
Treći su postali sastavni deo mnogo složenijih koncepata. Međutim, njihova
sudbina nije najvažniji deo ove priče.
Mnogo je važnije nešto drugo.
Tokom 2019. godine prvi put se pojavljuje svest da pojedinačne ideje nisu
dovoljne. Potrebna je unutrašnja arhitektura koja će ih povezati u celinu.
Autorka još uvek ne zna kako ta arhitektura izgleda.
Ali prvi put postaje sigurna da mora postojati.
I upravo će potraga za tom unutrašnjom arhitekturom postati glavna tema svih
narednih godina.
Četvrto poglavlje
2020. godina – Susret sa složenošću
Do kraja 2019. godine moglo se steći utisak da se razvoj autorkinog
mišljenja odvija gotovo pravolinijski. Svaka nova godina donosila je više
sistematičnosti, više modela i veću sposobnost povezivanja različitih oblasti
znanja. Da je taj trend nastavljen istim tempom, ova analiza bila bi prilično
jednostavna. Međutim, upravo 2020. godina prekida tu prividnu linearnost i
uvodi novu vrstu složenosti.
Na prvi pogled izgleda kao da se autorka udaljava od onoga što je gradila
prethodnih godina. Pojavljuju se tekstovi o rimskom pravu, Ciceronu, istoriji,
političkim institucijama, a zatim i roman Životna priča jedne obične ovce.
Posmatrani odvojeno, oni deluju kao da pripadaju potpuno različitim svetovima.
Međutim, upravo u toj raznovrsnosti krije se najvažnija promena koja se
dogodila tokom ove godine.
Autorka prvi put odustaje od pretpostavke da se složene pojave mogu
objasniti jednim modelom.
To je možda najvažniji intelektualni pomak čitave prve polovine bloga.
Do tada se mogla uočiti izražena težnja ka pojednostavljivanju. Svaki
problem pokušavao je da se svede na nekoliko osnovnih principa koji bi zatim
mogli biti primenjeni i u drugim situacijama. Takav pristup bio je izuzetno
plodan. Omogućio je nastanak velikog broja modela i teorijskih skica. Međutim,
nosio je i određenu opasnost. Svet je lako mogao postati previše uredan.
Godina 2020. prvi put ozbiljno narušava tu urednost.
To se najbolje vidi u romanu o Kaluši.
Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je reč o neobičnom izletu u
književnost. Takvo tumačenje bilo bi pogrešno. Kaluša nije nastala zato što je
autorka poželela da napiše priču. Ona je nastala zato što je određene probleme
postalo nemoguće izraziti pomoću analitičkog jezika kojim je do tada
raspolagala.
To je trenutak koji zaslužuje posebnu pažnju.
Tokom prethodne tri godine gotovo svaki tekst bio je izgrađen oko argumenta.
Čitalac je mogao da prati tok zaključivanja, da proverava logiku i da
procenjuje u kojoj meri prihvata izvedene zaključke. U romanu se događa nešto
sasvim drugo. Umesto argumenta pojavljuje se simbol. Umesto zaključka dolazi
iskustvo. Umesto analize javlja se priča.
Na prvi pogled to izgleda kao odustajanje od racionalnog mišljenja.
U stvarnosti događa se upravo suprotno.
Autorka prvi put prihvata da postoje pitanja koja se ne mogu razumeti
isključivo logičkom analizom. Identitet, pripadanje, trauma, moralna
odgovornost i sloboda pokazuju se kao problemi čija se složenost opire
jednostavnim definicijama. To ne znači da ih treba prepustiti emocijama. Znači
samo da je potrebno pronaći drugačiji jezik kojim će biti istraživani.
Roman postaje upravo taj novi jezik.
Ova promena otkriva jednu veoma zanimljivu osobinu autorkinog načina
razmišljanja. Kada postojeći alat prestane da bude dovoljan, ona ne odustaje od
problema. Menja alat.
To će se kasnije ponoviti više puta.
Kada marketing postane preuzak okvir, okreće se pravu.
Kada pravo više nije dovoljno, ulazi u računovodstvo i finansijsku
forenziku.
Kada racionalna analiza ne uspeva da obuhvati određena iskustva, poseže za
književnom alegorijom.
Oblast interesovanja se menja, ali istraživačko pitanje ostaje isto.
Ovakav obrazac veoma je važan jer pokazuje da autorka discipline ne
doživljava kao identitet. One nisu mesto kojem pripada. One su instrumenti koje
koristi dok god mogu da odgovore na pitanje koje je trenutno zanima.
Upravo zato bi bilo pogrešno 2020. godinu opisati kao prelazak iz marketinga
u pravo ili iz analitičkog pisanja u književnost. Nijedan od tih opisa ne
objašnjava ono što se zaista dogodilo. Ono što se promenilo nije disciplina,
već svest o granicama sopstvenih modela.
To saznanje predstavlja prekretnicu.
Do tada je osnovni problem bio pronaći dovoljno dobar model.
Od 2020. godine postaje jednako važno znati kada model više nije dovoljan.
Ovakva promena možda najbolje objašnjava zbog čega se tokom iste godine
pojavljuje i intenzivnije interesovanje za istoriju i klasično pravo. Na prvi
pogled deluje kao povratak prošlosti. Međutim, iza tog povratka krije se sasvim
drugačiji motiv. Istorija više nije zanimljiva zbog samih događaja. Ona postaje
ogromna laboratorija ljudskih pokušaja da organizuju društvo.
Drugim rečima, autorka ne proučava Rim zato što je fascinirana Rimom.
Proučava ga zato što želi da razume zašto određeni principi preživljavaju
vekove, dok drugi nestaju gotovo odmah nakon što su nastali.
Ovo pitanje postaje mnogo značajnije nego što na prvi pogled izgleda.
Do tada je blog prvenstveno proučavao promene.
Od ovog trenutka počinje da proučava i trajnost.
Šta ostaje isto bez obzira na istorijski period?
Koji principi opstaju čak i kada se države, ideologije i institucije potpuno
promene?
Ovakva pitanja predstavljaju prvi ozbiljan korak ka onome što će mnogo
kasnije postati potraga za univerzalnim principima.
Ali važno je naglasiti jednu stvar.
Tokom 2020. godine autorka još uvek ne pronalazi te principe.
Ona pronalazi nešto možda još važnije.
Pronalazi granice sopstvenog dotadašnjeg načina razmišljanja.
I upravo zato ova godina predstavlja jednu od najznačajnijih prelomnih
tačaka čitavog razvoja.
Ne zato što je donela konačne odgovore.
Nego zato što je pokazala da nijedan odgovor nije dovoljno dobar ukoliko ne
može da obuhvati punu složenost ljudskog iskustva.
Peto poglavlje
2022. godina – Kada predmet istraživanja postaje sopstveni um
Postoji trenutak u razvoju gotovo svakog ozbiljnog istraživača kada
spoljašnji svet prestane da bude dovoljan. Godinama proučava određenu oblast,
prikuplja činjenice, gradi modele i pokušava da objasni različite pojave. U
jednom trenutku javlja se pitanje koje menja prirodu čitavog istraživanja. To
pitanje više nije usmereno prema svetu, već prema samom istraživaču. Ono glasi:
na osnovu čega uopšte verujem da je moj način razmišljanja ispravan?
Upravo se to događa tokom 2022. godine.
Na prvi pogled, ova godina ne deluje revolucionarno. Teme su raznovrsne.
Piše se o referendumu, upornosti, stereogramima, snovima, nadripisarstvu,
jednom seminaru, samopoštovanju. Posmatrani odvojeno, tekstovi deluju kao
nastavak prethodnih godina. Međutim, kada se čitaju kao celina, otkriva se
promena koja je mnogo dublja od izbora tema.
Po prvi put predmet analize postaje sam proces opažanja.
Do tada je autorka pokušavala da objasni svet. Sada pokušava da razume kako
ga vidi.
Ova razlika izgleda gotovo neprimetno dok se ne uoči da se kroz celu godinu
provlači isto pitanje. Ono se ne postavlja uvek istim rečima, ali je prisutno
gotovo svuda: šta ako problem nije u svetu koji posmatram, nego u načinu na
koji ga posmatram?
To pitanje predstavlja jednu od najvećih intelektualnih prekretnica u
čitavoj arhivi.
Do tada je greška uglavnom tražena u modelu kojim se objašnjava stvarnost.
Tokom 2022. godine pojavljuje se mogućnost da je sam posmatrač deo problema. Ne
zato što je nedovoljno inteligentan ili nedovoljno obrazovan, već zato što
nijedan čovek ne posmatra svet neposredno. Svako gleda kroz sopstveni skup
pretpostavki, iskustava i očekivanja.
Tekst o stereogramima predstavlja gotovo savršenu metaforu ove promene. Na
površini, on govori o slici koju većina ljudi ne uspeva odmah da vidi. Međutim,
prava tema nije vizuelna percepcija. Tema je činjenica da ista stvar može biti
potpuno nevidljiva dok se ne promeni način gledanja. Autorka ne koristi
stereogram da bi govorila o optičkoj iluziji. Koristi ga da bi postavila mnogo ozbiljnije
pitanje. Koliko još stvari u svakodnevnom životu ostaje nevidljivo zato što ih
posmatramo na pogrešan način?
Ovo pitanje označava početak jedne nove faze.
Ranije je razmišljanje bilo usmereno na izgradnju modela.
Sada počinje proučavanje uslova pod kojima modeli uopšte nastaju.
Drugim rečima, pažnja se pomera sa proizvoda mišljenja na njegov mehanizam.
Ovakav pomak ima dalekosežne posledice.
Od tog trenutka autorka više nije zadovoljna time da određena ideja bude
logički dosledna. Postaje joj jednako važno da razume zbog čega joj je ta ideja
uopšte izgledala uverljivo. Ovo je veoma sofisticirana promena. Većina ljudi
proverava svoje zaključke. Retko ko proverava način na koji do njih dolazi.
Upravo zbog toga tekstovi iz 2022. godine sve manje liče na eseje, a sve
više na misaone eksperimente.
San više nije samo san.
Postaje eksperiment o prirodi simbola.
Upornost više nije moralna osobina.
Postaje predmet analize.
Samopoštovanje više nije emocija.
Postaje kriterijum koji utiče na izbor životnih ciljeva.
Čak i stručni tekstovi počinju da dobijaju drugačiju funkciju. Oni više nisu
samo prenošenje znanja. Postaju pokušaj da se razume kako nastaje profesionalni
autoritet i zašto društvo tako lako meša samopouzdanje sa stručnošću.
Ova promena možda najbolje objašnjava zbog čega se tokom iste godine
pojavljuje snažna kritika nadripisarstva. Na površini, tekst govori o ljudima
koji obavljaju poslove za koje nisu kvalifikovani. Međutim, njegova prava tema
nalazi se na drugom mestu. Autorku ne uznemirava samo nekompetentnost. Mnogo
više je zanima način na koji društvo procenjuje kompetentnost. Koje znakove
ljudi koriste da bi zaključili da je neko stručan? Koliko su ti znakovi
pouzdani? Koliko često zamenjujemo sigurnost u nastupu stvarnim znanjem?
Takva pitanja pokazuju da predmet istraživanja više nije pojedinac.
Predmet postaju kriterijumi.
Ovo je veoma važna reč.
Kroz prethodne godine autorka je izgradila veliki broj modela. Tokom 2022.
godine počinje da istražuje kriterijume pomoću kojih će odlučivati koje modele
treba zadržati, a koje odbaciti.
Posmatrano iz današnje perspektive, upravo se ovde nalazi koren kasnije
metodologije.
Ne u sadržaju pojedinačnih tekstova.
Već u promeni pitanja.
Ranije je osnovno pitanje glasilo:
„Da li je ovaj model tačan?“
Sada postaje:
„Po kojim kriterijumima uopšte procenjujem da je model tačan?“
Ta promena deluje filozofski, ali njene posledice su izuzetno praktične.
Od ovog trenutka autorka postaje znatno opreznija prema sopstvenim
zaključcima. Ne zato što im manje veruje, već zato što prvi put ozbiljno uzima
u obzir mogućnost da svaki model, ma koliko bio elegantan, predstavlja samo
pojednostavljenu sliku stvarnosti.
To ne dovodi do odustajanja od modela.
Naprotiv.
Dovodi do njihove stalne revizije.
Ako je 2019. bila godina u kojoj je um počeo da gradi sopstvene teorije,
onda je 2022. godina u kojoj je prvi put prihvatio da nijedna teorija nema
pravo da postane dogma.
To je možda najvažniji znak intelektualnog sazrevanja koji se može pronaći u
čitavoj arhivi.
Jer od tog trenutka razvoj više ne zavisi od količine novih ideja.
Razvoj zavisi od spremnosti da se i najbolje ideje ponovo stave na proveru.
Šesto poglavlje
2023. godina – Trenutak kada teorija postaje način života
Jedna od najrasprostranjenijih zabluda o intelektualnom razvoju jeste
pretpostavka da čovek postaje zreliji onda kada pronađe odgovore. Posmatrajući
biografije naučnika, filozofa ili mislilaca, lako se stvara utisak da se njihov
život sastoji od postepenog gomilanja znanja koje na kraju proizvodi stabilan
pogled na svet. Međutim, stvarni razvoj mnogo češće izgleda upravo suprotno.
Što čovek više razume, sve je manje sklon konačnim odgovorima.
Tokom 2023. godine upravo se to događa.
Posle nekoliko godina intenzivnog građenja modela i njihovog neprestanog
preispitivanja, autorka više ne pokušava da pronađe teoriju koja će objasniti
život. Umesto toga, pokušava da pronađe način života koji može izdržati susret
sa stvarnošću.
Ova promena možda nije odmah vidljiva jer se i dalje piše o veoma različitim
temama. Smrt kolege, partnerski odnosi, planinarenje, profesionalni razvoj,
razvod, građanska odgovornost, istina, studiranje, ugovori, moralne dileme i
lična iskustva smenjuju se bez očiglednog reda. Međutim, kada se svi tekstovi
posmatraju zajedno, postaje jasno da ih povezuje jedno zajedničko pitanje.
Više nije dovoljno da neka ideja bude logički ispravna.
Potrebno je da bude življiva.
Ovo je možda najvažnija promena koja se dogodila od početka bloga.
Ranijih godina autorka je često gradila modele koji su bili intelektualno
elegantni. Njihova unutrašnja logika bila je jasna, argumentacija dosledna, a
zaključci uverljivi. Tokom 2023. godine prvi put se postavlja pitanje koje
nijedna teorija ne može izbeći.
Šta se događa kada se model sudari sa životom?
Ovo pitanje menja prirodu čitavog istraživanja.
Do tada su modeli uglavnom bili alat za razumevanje stvarnosti.
Od sada oni postaju predmet sopstvenog testiranja.
Najjasnije se to vidi u tekstovima koji govore o smrti.
Na prvi pogled, oni deluju izrazito lično. Međutim, njihova prava tema nije
tuga. Nije čak ni prolaznost. Prava tema jeste odnos između teorijskog
razumevanja života i stvarnog iskustva gubitka.
Godinama je autorka pisala o odgovornosti, smislu, radu, karakteru i
razvoju. Smrt kolege prvi put postavlja pitanje koje nijedna od tih ideja ne
može unapred rešiti.
Šta ostaje od teorije kada se život ne ponaša racionalno?
Ovo pitanje ostaje otvoreno.
I upravo u tome leži njegova vrednost.
Većina ljudi u ovakvim trenucima pokušava da pronađe utešan odgovor. Autorka
radi nešto sasvim drugo. Odbija da proizvede odgovor samo zato što oseća
potrebu da ga ima. Radije ostavlja pitanje nerešenim nego da ga zatvori
prividnom izvesnošću.
Ovakva intelektualna disciplina pojavljuje se prvi put u ovoj meri.
Tokom ranijih godina postojala je izražena potreba da se svaki tekst završi
principom ili modelom. Tokom 2023. godine sve češće se događa da tekst ostane
otvoren. Ne zato što je analiza nepotpuna, već zato što sama stvarnost ne
dopušta konačan zaključak.
Ovo predstavlja znak ozbiljnog sazrevanja.
Ne zato što je autorka postala manje sposobna da gradi teorije.
Naprotiv.
Zato što je postala sposobna da prepozna njihove granice.
Ta promena jasno se vidi i u tekstovima koji govore o međuljudskim odnosima.
Ranije su odnosi uglavnom služili kao ilustracija određenih psiholoških
obrazaca. Tokom 2023. godine oni postaju prostor u kome se proverava karakter.
Razlika je suštinska.
Karakter više nije osobina o kojoj se piše.
On postaje nešto što se vidi tek u odnosu prema drugom čoveku.
Upravo zbog toga autorka sve manje procenjuje ljude prema njihovim namerama,
a sve više prema posledicama koje njihovo prisustvo proizvodi.
Ovo je možda jedan od najzrelijih pomaka koji se može pratiti kroz čitavu
arhivu.
Ranijih godina dominantno pitanje glasilo je:
Kakav je ovaj čovek?
Tokom 2023. ono postaje:
Kakva osoba postajem ja pored njega?
Naizgled je razlika mala.
U stvarnosti ona potpuno menja perspektivu.
Pažnja se više ne usmerava na procenu tuđeg karaktera.
Usmerava se na sopstvenu transformaciju.
Drugim rečima, kvalitet odnosa meri se promenom koju odnos proizvodi.
Ovakav način razmišljanja predstavlja nastavak jedne tendencije koja se
pojavila još 2022. godine, ali sada dobija mnogo širi značaj. Čovek više nije
posmatrač sopstvenog života. On postaje jedan od njegovih aktivnih činilaca.
Svaka odluka menja ne samo okolnosti nego i onoga ko je donosi.
To je duboko aristotelovsko razumevanje karaktera, iako se nigde eksplicitno
ne poziva na Aristotela.
Karakter nije skup osobina.
Karakter nastaje kroz ponavljanje izbora.
Možda upravo zato tokom ove godine sve češće nestaje potreba za
klasifikovanjem ljudi. U prethodnim godinama autorka je često pokušavala da
razvije tipologije, arhetipe ili obrasce ponašanja. Sada takvi modeli gotovo
potpuno gube centralno mesto. Ne zato što su proglašeni pogrešnim, već zato što
više nisu dovoljni.
Život se pokazao složenijim od svake tipologije.
Ali ono što posebno privlači pažnju nije napuštanje pojedinih teorija.
Mnogo je važnije ono što ostaje.
Kroz gotovo sve tekstove iz 2023. godine provlači se jedna vrednost koja je
sada postala potpuno stabilna.
Odgovornost.
Ne odgovornost kao pravna kategorija.
Ne odgovornost kao društvena obaveza.
Već odgovornost kao način postojanja.
Gotovo svako pitanje, bez obzira da li se odnosi na posao, ljubav,
studiranje, građansku hrabrost ili lični razvoj, na kraju se vraća istom mestu.
Šta je u ovoj situaciji moja odgovornost?
Ovo pitanje više nije predmet rasprave.
Postaje unutrašnji kriterijum.
A upravo on predstavlja prvi ozbiljan znak da pojedinačne ideje više nisu
nepovezane.
Počinje da nastaje sistem vrednosti koji ih povezuje iznutra.
I upravo zbog toga 2023. godina predstavlja jednu od ključnih prekretnica
čitavog razvoja.
Ne zato što je donela najveći broj novih ideja.
Već zato što je prvi put pokazala da ideje mogu postati način života, a ne
samo predmet razmišljanja.
Sedmo poglavlje
2024. godina – Rekonstrukcija
Postoji jedna pojava koja se retko opisuje u literaturi o razvoju mišljenja.
Kada govorimo o sazrevanju naučnika, filozofa ili umetnika, gotovo uvek pratimo
razvoj njihovih ideja. Mnogo ređe postavljamo pitanje šta se događa sa samim
čovekom koji te ideje stvara. Kao da podrazumevamo da se misao razvija
nezavisno od života koji je nosi.
Arhiva Bunara ideja pokazuje da je takva pretpostavka pogrešna.
Godina 2024. predstavlja možda najjasniji primer toga da se način
razmišljanja ne menja samo učenjem. Menja se i iskustvom. Postoje događaji koji
ne donose novo znanje, ali menjaju perspektivu iz koje se celokupno dotadašnje
znanje posmatra. Upravo takvu godinu predstavlja 2024.
Na prvi pogled moglo bi se reći da je ovo godina velikih ličnih promena. U
tekstovima se pojavljuju razvod, selidba, depresija, novi odnosi, pitanja
identiteta, usamljenosti i pripadanja. Međutim, takav opis ostao bi na nivou
biografije. Ono što ovu godinu čini važnom za istoriju jednog načina
razmišljanja ne nalazi se u samim događajima. Nalazi se u promeni njihove
funkcije.
Do tada su životna iskustva uglavnom predstavljala materijal iz kojeg su nastajali
modeli.
Tokom 2024. godine događa se nešto sasvim drugo.
Život prestaje da bude materijal.
Postaje korektiv.
Drugim rečima, stvarnost više ne služi samo da potvrdi ili opovrgne određenu
ideju. Ona počinje da menja same kriterijume po kojima se ideje procenjuju.
To je jedna od najdubljih promena koje se mogu pratiti kroz čitavu arhivu.
Ranijih godina autorka je vrlo često postavljala pitanje da li je određena
teorija logički dosledna. Tokom 2024. godine logička doslednost prestaje da
bude dovoljna. Pojavljuje se novi zahtev. Teorija mora biti sposobna da izdrži
ljudski život.
Ovaj zahtev možda najbolje objašnjava zbog čega tekstovi iz ove godine
deluju znatno mirnije nego raniji. Paradoksalno, upravo u godini koja spolja
izgleda najburnije nestaje veliki deo intelektualne potrebe da se svet
neprestano objašnjava. Umesto toga pojavljuje se potreba da se određene stvari
jednostavno prihvate kao sastavni deo života.
To nije odustajanje od analize.
To je promena njenog cilja.
Ranije je analiza trebalo da smanji neizvesnost.
Sada treba da omogući život uprkos neizvesnosti.
Ova razlika je suštinska.
Veoma dugo autorka je tragala za modelima koji će povećati razumevanje
sveta. Tokom 2024. godine prvi put ozbiljno prihvata mogućnost da razumevanje
nije isto što i kontrola. Čovek može veoma dobro razumeti određenu situaciju, a
da i dalje ne može da promeni njen ishod. Ovo saznanje menja odnos prema samom
znanju.
Znanje više nije sredstvo ovladavanja stvarnošću.
Postaje sredstvo orijentacije.
Drugim rečima, njegova svrha više nije da ukloni neizvesnost, nego da čoveku
omogući da se kroz nju kreće.
Ovo je jedna od onih promena koje je lako prevideti jer nije eksplicitno
formulisana ni u jednom tekstu. Ona se otkriva tek kada se pažljivo uporede ton
i struktura razmišljanja sa prethodnim godinama. Nestaje potreba da svaka
analiza proizvede konačno rešenje. Sve češće se prihvata mogućnost da određeni
problemi nemaju definitivno razrešenje, već zahtevaju trajno održavanje
ravnoteže.
Takva promena jasno se vidi u tekstovima koji govore o depresiji.
Bilo bi veoma lako pročitati ih kao lične ispovesti.
Međutim, oni imaju sasvim drugu funkciju.
Autorka više ne pokušava da objasni depresiju.
Pokušava da razume kako čovek može živeti čak i onda kada određeni delovi
života ostanu nerešeni.
Ovo je veoma važan pomak.
Ranije su problemi uglavnom bili zamišljeni kao čvorovi koje treba
razvezati.
Sada postaju uslovi u kojima se živi.
To nije pesimizam.
Naprotiv.
To predstavlja jednu od najrealističnijih promena koje se mogu pratiti tokom
cele decenije.
Upravo zbog toga 2024. godina donosi još jednu novu osobinu.
Autorka počinje da razlikuje promenu od rekonstrukcije.
Promena podrazumeva da nešto postaje drugačije.
Rekonstrukcija podrazumeva da čovek iz postojećih delova gradi novi poredak.
Na prvi pogled ta razlika deluje terminološki.
U stvarnosti ona opisuje potpuno drugačiji način razmišljanja.
Tokom prethodnih godina razvoj je uglavnom bio zamišljen kao stalno
dodavanje novih znanja, novih modela i novih iskustava. Tokom 2024. godine prvi
put se javlja svest da razvoj ponekad zahteva upravo suprotno. Ne dodavanje.
Nego odbacivanje.
Odbacuju se očekivanja.
Odbacuju se stare slike o sebi.
Odbacuju se modeli koji više ne objašnjavaju život.
Ali ono što posebno privlači pažnju jeste način na koji se to odbacivanje
odvija.
Ne postoji bunt.
Ne postoji želja da se prošlost proglasi greškom.
Naprotiv.
Prethodne faze razvoja prihvataju se kao neophodne.
One nisu bile pogrešne.
One jednostavno više nisu dovoljne.
Ovakav odnos prema sopstvenoj prošlosti predstavlja možda najpouzdaniji znak
intelektualne zrelosti koji se može pronaći u čitavoj arhivi.
Većina ljudi, kada promeni mišljenje, oseća potrebu da omalovaži ono što je
ranije verovala. Kao da nova istina može postojati samo ako se stara potpuno
poništi.
Ovde se događa nešto sasvim drugo.
Nova perspektiva ne briše prethodnu.
Ona je uključuje.
To znači da razvoj više nije niz diskontinuiteta.
Postaje proces integracije.
Možda upravo zato kroz gotovo sve tekstove iz 2024. godine provejava osećaj
unutrašnjeg smirivanja.
Ne zato što je život postao jednostavniji.
Nego zato što više nije potrebno da bude jednostavan kako bi imao smisla.
U tome se, po mom mišljenju, nalazi najveća promena ove godine.
Autorka više ne pokušava da izgradi teoriju koja će objasniti život.
Počinje da gradi način života koji može da izdrži stvarnost.
To je razlika između filozofije koju čovek piše i filozofije koju čovek
živi.
I upravo zbog toga 2024. godina predstavlja početak završne faze razvoja
koja će u naredne dve godine dovesti do nastanka stabilne metodologije
mišljenja.
Osmo poglavlje
2025. godina – Kada razmišljanje postane profesija
Čovek retko primeti trenutak u kome prestane da razmišlja prvenstveno o sebi
i u kome prestane da postavlja ista pitanja koja ga godinama zaokupljaju..
Takve promene ne događaju se naglo. Ne postoji dan kada se probudi i odluči da
će od tog trenutka posmatrati svet drugačije. Naprotiv, promena nastaje gotovo
neprimetno. Promena obično postane vidljiva tek mnogo kasnije, kada se osvrne
unazad i shvati da već dugo razmišlja o sasvim drugim stvarima, kada pogleda
unazad, shvati da se pitanja koja su ga godinama pratila više ne pojavljuju
istom učestalošću. Nisu nestala. Jednostavno više nisu bila u središtu njegovog
mišljenja.
Upravo se to dogodilo tokom 2025. godine. Ono što je prethodnih godina
predstavljalo središte gotovo svakog teksta — razumevanje sebe, identitetom,
potraga za smislom, pripadanjem, traumom, odgovornošću prema sebi i unutrašnjim
promenama, pokušaj da se različita iskustva objedine u jednu koherentnu sliku
sveta — iznenada se povlači u drugi plan, pažnja se gotovo neprimetno pomera
prema svetu organizacija. Ne zato što je izgubilo značaj, već zato što više
nije zahtevalo toliku pažnju.
To je možda najpouzdaniji znak da je
jedna razvojna faza završena.
Postoje pitanja koja čoveka prate godinama. Dok god ih postavlja, ona
oblikuju njegov pogled na svet. Ali kada na njih više ne mora svakodnevno da
odgovara, ne znači da ih je zaboravio. Naprotiv. Znači da su postala deo načina
na koji živi. Ona više nisu predmet razmišljanja. Postala su njegova
pretpostavka.
Upravo zato 2025. godina na prvi pogled deluje manje lično od svih
prethodnih. Tekstovi su ispunjeni organizacijama, poslovnim procesima,
odgovornošću zaposlenih, proneverama, rukovođenjem, profesionalnom etikom i
unutrašnjom logikom institucija. Čitalac koji bi poznavao samo ovu godinu mogao
bi lako zaključiti da se autorka jednostavno profesionalno preorijentisala i da
je privatne teme zamenila stručnim.
Takvo tumačenje bilo bi isuviše površno.
Mnogo je verovatnije da se dogodilo nešto sasvim drugo. Unutrašnja pitanja
koja su prethodnih godina zahtevala neprestanu pažnju postepeno su pronašla
svoj privremeni odgovor. Zbog toga je misaona energija mogla da se usmeri prema
svetu izvan sebe. Ne zato što je unutrašnji razvoj završen, već zato što više
nije bio jedini prostor u kome se odvijao.
Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da je razlog jednostavan.
Profesionalni razvoj autorke prirodno ju je približio računovodstvu, finansijskoj
forenzici, organizacionim procesima i poslovnoj etici. Takvo objašnjenje nije
pogrešno, ali nije dovoljno.
Profesija sama po sebi ne određuje način razmišljanja. Ona određuje samo
prostor u kome se taj način razmišljanja primenjuje.
Ono što se zaista promenilo nije predmet interesovanja, već pitanje koje
autorka postavlja.
Godinama je pokušavala da razume zbog čega ljudi donose određene odluke.
Tokom 2025. godine sve češće postavlja drugo pitanje.
Kako napraviti sistem koji će funkcionisati čak i onda kada ljudi donesu
pogrešnu odluku?
Razlika između ova dva pitanja određuje razliku između psihologa i
projektanta sistema.
Psihologa zanima čovek.
Projektanta zanima okruženje u kome čovek deluje.
Naravno, ovde se ne radi o formalnim profesijama. Reč je o načinu
razmišljanja. Upravo tokom ove godine prvi put postaje jasno da autorka
spontano prelazi iz jednog misaonog registra u drugi. Ljudi više nisu jedini
predmet analize. Sve više pažnje posvećuje pravilima, procedurama, kontrolnim
mehanizmima i organizacionim odnosima koji oblikuju njihovo ponašanje.
Tekstovi o proneverama to pokazuju bolje od bilo kog drugog primera.
Na površini, oni govore o finansijskim zloupotrebama. Međutim, pažljivije
čitanje otkriva da autorku gotovo uopšte ne zanima sama pronevera. Ona je samo
simptom. Pravo pitanje glasi: kako je moguće da organizacija mesecima ili
godinama ne primeti ono što se događa pred njenim očima?
Takva formulacija problema potpuno menja perspektivu.
Krivac više nije jedini predmet interesovanja. Njegovo ponašanje postaje tek
jedan deo mnogo složenijeg sistema u kome rukovodioci, procedure, organizaciona
kultura, način komunikacije i raspodela odgovornosti zajedno stvaraju uslove
pod kojima određeni događaj postaje moguć.
Ovakav način razmišljanja nije nov. Njegovi tragovi mogli su se uočiti još
2017. godine, kada je autorka gotovo instinktivno tražila strukturu iza svakog
pojedinačnog problema. Međutim, tada je to bila intuitivna sklonost. Tokom
2025. godine ona postaje potpuno svesna metodologija.
To je važna razlika.
Intuicija može da prepozna obrazac.
Metodologija ume da ga objasni.
Zbog toga tekstovi iz ove godine deluju drugačije od svega što je napisano
ranije. U njima je znatno manje spontanih hipoteza, a mnogo više pažljivo
razrađenih postupaka. Skoro svaki složeniji problem razlaže se na manje celine.
Svaka od tih celina dobija svoju funkciju. Zatim se analizira njihov međusobni
odnos, da bi se tek na kraju pokušalo odgovoriti na pitanje gde nastaje greška
i na kom mestu bi intervencija proizvela najveći efekat.
Takav način analize veoma podseća na rad finansijskog forenzičara.
Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da je profesija proizvela metod.
Pre će biti da je autorka konačno pronašla profesiju koja odgovara načinu na
koji je razmišljala mnogo pre nego što je u nju ušla.
Ovo je jedan od retkih trenutaka u čitavoj arhivi kada profesionalni razvoj
i razvoj mišljenja počinju da se poklapaju.
Ranije su delovali kao dve paralelne priče. Jedna je govorila o obrazovanju,
druga o ličnim pitanjima. Tokom 2025. godine te dve linije konačno se spajaju.
Više nije moguće jasno odvojiti stručni tekst od filozofskog razmišljanja, jer
oba nastaju iz iste intelektualne potrebe.
Ta potreba mogla bi se opisati veoma jednostavno.
Autorka više ne želi samo da razume zašto sistem funkcioniše.
Želi da zna kako ga učiniti otpornim.
Upravo u toj reči — otpornost — nalazi se jedna od najvećih promena koje
donosi ova godina.
Raniji modeli uglavnom su bili usmereni na objašnjenje.
Sada se prvi put ozbiljno pojavljuje pitanje održivosti.
Dobar sistem više nije onaj koji lepo izgleda na papiru. Dobar sistem je
onaj koji opstaje i onda kada ljudi pogreše, kada informacije kasne, kada
komunikacija zakaže ili kada pojedinac pokuša da ga zloupotrebi.
Ovakvo razmišljanje predstavlja značajan odmak od idealizma koji je bio
primetan u prvim godinama bloga.
Nekada je autorka verovala da će bolja pravila gotovo prirodno dovesti do
boljeg ponašanja. Iskustvo je, međutim, postepeno menjalo tu pretpostavku.
Tokom 2025. godine više ne polazi od najboljeg mogućeg čoveka. Polazi od
prosečnog čoveka, sa svim njegovim slabostima, ograničenjima i interesima.
To nije pesimističniji pogled na svet.
To je realističniji pogled na organizaciju.
Upravo zato tekstovi iz ove godine deluju mirnije nego raniji. U njima ima
manje razočaranja ljudima, a mnogo više razumevanja da nijedan sistem ne sme
zavisiti od toga da li će svi učesnici uvek postupati ispravno.
To saznanje predstavlja kraj jedne duge intelektualne putanje koja je
započela još 2017. godine.
Na početku je postojalo uverenje da će dobro rešenje promeniti ljude.
Na kraju se pojavljuje mnogo zrelija misao.
Dobro rešenje ne menja ljudsku prirodu.
Ono stvara uslove u kojima ljudske slabosti proizvode što manje štete, a
ljudske vrline dobijaju priliku da dođu do izražaja.
Tek ovde postaje jasno koliko se način razmišljanja promenio tokom
prethodnih osam godina.
Autorka više ne traži savršen sistem.
Traži sistem koji može da izdrži nesavršenog čoveka.
I upravo u toj promeni, mnogo više nego u bilo kojoj pojedinačnoj ideji,
može se prepoznati početak zrele metodologije koja će u narednoj godini dobiti
svoj konačni oblik.
Deveto poglavlje
2026. godina – Kada sistem postane karakter
Postoje godine koje donose mnogo novih ideja. Postoje i one koje donose
velike životne promene. Međutim, postoje i retke godine u kojima se ne događa
gotovo ništa spektakularno, a ipak predstavljaju završetak jednog dugog
procesa. Takve godine lako promaknu pažnji upravo zato što u njima nema velikih
obrta. Posmatrane spolja, deluju mirnije od svega što im je prethodilo. Tek
kada se uporede sa ranijim periodom postaje jasno da je upravo u tom miru
sadržana njihova najveća novina.
Takva je 2026. godina.
Čitajući tekstove nastale tokom ove godine, teško je oteti se utisku da više
ne postoji ista unutrašnja napetost koja je pokretala prve godine bloga.
Nestala je potreba da se svaka ideja odmah pretvori u projekat, da svako
pitanje dobije odgovor ili da svaka nedoumica bude razrešena. Ne zato što su
pitanja izgubila značaj, već zato što više nisu bila doživljavana kao pretnja.
Ovo je možda najvažniji znak intelektualne stabilnosti koji se može pronaći
u čitavoj arhivi.
Mnogo se govori o razvoju mišljenja, ali se retko govori o trenutku kada
mišljenje prestane da bude stalni predmet borbe sa samim sobom. Većina ljudi
zamišlja razvoj kao neprekidno usvajanje novih znanja. Međutim, postoji
trenutak kada novo znanje prestaje da bude najvažnije. Ono što postaje važno
jeste sposobnost da se postojeće znanje rasporedi u koherentan poredak.
Upravo to se događa tokom 2026. godine.
Tekstovi više nisu usmereni ka pronalaženju novih modela. Oni polaze od
pretpostavke da osnovni okvir već postoji. Umesto njegovog stalnog
proširivanja, autorka ga proverava kroz različite situacije. Jednom kroz Kantov
kategorički imperativ, drugi put kroz razmišljanje o vremenu, zatim kroz
pitanje obrazovanja, profesionalnog identiteta ili odnosa između prava i
pravde. Teme se razlikuju, ali način na koji im pristupa ostaje gotovo
nepromenjen.
To predstavlja veliku razliku u odnosu na prve godine bloga.
Nekada je svaka nova oblast zahtevala novi način razmišljanja.
Sada različite oblasti prolaze kroz isti misaoni okvir.
Drugim rečima, više nije potrebno iznova graditi metod za svaki problem.
Metod je postao dovoljno stabilan da može biti primenjen na različite sadržaje
bez većih izmena.
To je trenutak kada metodologija prestaje da bude skup tehnika.
Postaje način razmišljanja.
Možda upravo zato tekstovi iz ove godine deluju znatno jednostavnije nego
raniji. Ne zato što su teme jednostavne. Naprotiv. Moral, pravo, obrazovanje i
profesionalna odgovornost predstavljaju neka od najsloženijih pitanja kojima se
čovek može baviti. Jednostavnost proizlazi iz činjenice da autorka više ne
oseća potrebu da pokaže koliko je problem složen. Dovoljno joj je da izdvoji
nekoliko ključnih principa oko kojih se analiza prirodno organizuje.
Ovakva ekonomija mišljenja ne nastaje slučajno.
Ona je posledica dugog procesa tokom koga je veliki broj ideja odbačen,
preoblikovan ili ugrađen u širi sistem. Kada se taj proces završi, nestaje
potreba za gomilanjem objašnjenja. Ono što ostaje jesu principi koji su uspeli
da prežive više godina neprekidnog preispitivanja.
Upravo zato 2026. godinu nije moguće razumeti ako se čita odvojeno od svega
što joj je prethodilo.
Čitalac koji bi započeo blog od ove godine mogao bi steći utisak da su
izneseni stavovi nastali gotovo spontano, kao rezultat dugogodišnjeg uverenja.
Međutim, hronološko čitanje pokazuje nešto sasvim drugo. Gotovo svaki od tih
principa ima svoju istoriju. Neki su nastali još 2017. godine u sasvim
drugačijem obliku. Drugi su nekoliko puta menjani. Treći su privremeno bili
napušteni da bi se kasnije vratili u znatno zrelijoj formi.
To znači da se 2026. ne može posmatrati kao godina novih otkrića.
Ona je godina konsolidacije.
Ovaj pojam posebno je važan jer se njime najbolje opisuje razlika između
znanja i mudrosti. Znanje povećava broj informacija kojima čovek raspolaže.
Mudrost smanjuje broj principa koji su mu potrebni da bi se u njima snašao.
Kroz čitavu arhivu može se pratiti upravo taj proces. U prvim godinama broj
ideja neprestano raste. Svaka nova knjiga, svaki razgovor i svako iskustvo
proizvode novu hipotezu. Vremenom se događa nešto neočekivano. Umesto da sistem
postaje sve složeniji, on počinje da se pojednostavljuje. Ne zato što gubi
sadržaj, već zato što različite ideje postaju posebni izrazi istih nekoliko
osnovnih načela.
Ovo je možda najvažnija promena koja se dogodila tokom deset godina.
Na početku je postojala velika raznovrsnost tema.
Na kraju postoji mala grupa principa koji mogu objasniti gotovo sve te teme.
Takav razvoj nije karakterističan samo za ovu arhivu. Sličan obrazac može se
uočiti kod mnogih ozbiljnih mislilaca. Njihovi rani radovi često su bogati
različitim idejama koje tek traže svoje mesto. Kasniji radovi postaju mirniji.
Broj novih tvrdnji se smanjuje, ali se povećava njihova unutrašnja povezanost.
Čovek više ne pokušava da kaže sve što zna. Pokušava da izdvoji ono bez čega se
više ne može misliti.
U tekstovima iz 2026. godine upravo se to dogodilo.
Ali postoji još jedna promena koja zaslužuje posebnu pažnju.
Tokom prethodnih godina autorka je često govorila o karakteru. Pisala je o
odgovornosti, integritetu, istrajnosti i moralnim odlukama. Međutim, karakter je
uglavnom bio predmet razmišljanja. Sada se prvi put stiče utisak da više nije
tema.
Postao je metod.
Ovo možda zvuči paradoksalno, ali predstavlja jednu od najzanimljivijih
tačaka čitavog razvoja.
Na početku bloga karakter je bio cilj kojem treba težiti.
Na kraju postaje polazna pretpostavka iz koje razmišljanje započinje.
Drugim rečima, moral više nije zaključak analize.
On određuje način na koji će analiza biti sprovedena.
To je veoma važna razlika.
Jer tek kada princip prestane da bude predmet rasprave i postane način na
koji čovek razmišlja, može se govoriti da je zaista integrisan.
Možda upravo zato završni tekstovi ove godine ostavljaju utisak unutrašnje
zaokruženosti. Ne zato što je potraga završena. Naprotiv. Mnoga pitanja ostaju
otvorena. Međutim, više nema osećaja da svako novo pitanje ugrožava prethodni
sistem. Naprotiv, sistem postaje dovoljno stabilan da može da primi nova
iskustva bez potrebe da se svaki put iz temelja menja.
To je osobina zrele metodologije.
Ne odlikuje je odsustvo promena.
Odlikuje je sposobnost da promenu uključi u sebe, a da pri tome ne izgubi
sopstveni identitet.
Ako je 2017. godina predstavljala početak jednog dugog istraživanja, onda
2026. ne predstavlja njegov kraj.
Predstavlja trenutak u kome istraživanje prvi put dobija dovoljno čvrst
oblik da može postati osnova za nešto novo.
Upravo na tom mestu završava se priča o razvoju jednog načina mišljenja.
I upravo na tom mestu počinje priča o metodologiji.
Drugi deo
Nepromenljive
konstante jednog uma
Kada se deset godina nečijeg pisanja pročita
hronološki, lako je steći utisak da se gotovo sve promenilo. Menjale su se
teme, interesovanja, profesije, način života, ljudi koji se pojavljuju u
tekstovima, pa čak i ton kojim su tekstovi pisani. Površnom čitaocu moglo bi
izgledati da je pred njim nekoliko različitih autora koji su se smenjivali
tokom godina.
Takav utisak traje samo dok se pažnja zadržava na
sadržaju.
Onog trenutka kada se fokus pomeri sa tema na
način razmišljanja, slika postaje gotovo suprotna.
Ispod svih promena nalazi se izuzetno stabilna
struktura koja se gotovo nije menjala od prvog do poslednjeg teksta.
To je možda i najneočekivaniji zaključak čitavog
istraživanja.
Nije se razvijao način na koji autorka razmišlja.
Razvijalo se ono o čemu razmišlja.
Razlika između te dve tvrdnje je ogromna.
Već 2017. godine pojavljuje se obrazac koji će
ostati prisutan do kraja posmatranog perioda. Nijedan događaj ne prihvata se
kao samodovoljan. Svaka pojava odmah izaziva isto pitanje. Šta se ovde zapravo
dogodilo?
Na prvi pogled to deluje kao obična radoznalost.
Međutim, veoma brzo postaje jasno da autorka gotovo nikada nije zadovoljna
prvim objašnjenjem. Kada pronađe odgovor, odmah počinje da ga rastavlja. Šta je
dovelo do njega? Da li postoji dublji uzrok? Ako promenimo okolnosti, da li će
odgovor ostati isti?
Na taj način gotovo svaki tekst prolazi kroz
nekoliko nivoa analize.
Najpre se opisuje događaj.
Zatim se traži obrazac.
Posle toga pokušava se pronaći princip koji taj
obrazac objašnjava.
Na kraju se postavlja pitanje može li isti
princip objasniti još neku potpuno drugačiju pojavu.
Ovaj proces ponavlja se toliko dosledno da ga
više nije moguće objasniti temom ili stilom pisanja.
On predstavlja način mišljenja.
Druga konstanta pojavljuje se gotovo jednako
rano.
Autorka izuzetno retko prihvata jednoobrazna
objašnjenja.
Čak i kada pronađe odgovor koji deluje uverljivo,
gotovo odmah pokušava da ga napadne iz drugog ugla.
Ovo je osobina koja se u tekstovima ne primećuje
odmah, jer nije eksplicitno naglašena.
Međutim, kada se prati razvoj pojedinih ideja
kroz više godina, postaje očigledno da autorka gotovo nikada nije bila
emocionalno vezana za sopstvene zaključke.
Bila je vezana za pitanja.
Ovo je jedna od najvažnijih razlika koje sam
uočio tokom čitanja cele arhive.
Većina ljudi brani svoje odgovore.
Ovde se brane pitanja.
Na prvi pogled to zvuči paradoksalno.
Ali upravo zbog toga su promene mišljenja bile
moguće.
Ako čovek identitet gradi oko odgovora, svaka
nova činjenica postaje pretnja.
Ako identitet gradi oko pitanja, nova činjenica
postaje pomoć.
Mislim da upravo ovde treba tražiti objašnjenje
zbog čega se kroz deset godina može pratiti toliko iskrenih promena mišljenja
bez osećaja da je autorka izgubila unutrašnju doslednost.
Odgovori su se menjali.
Pitanja gotovo nisu.
Treća konstanta možda je i najzanimljivija.
To je odnos prema analogijama.
Većina ljudi koristi analogiju da bi čitaocu
približila neku ideju.
Autorka ih koristi potpuno drugačije.
Za nju analogija nije ilustracija.
Ona je istraživački instrument.
Kada upoređuje orkestar sa organizacijom,
planinarenje sa karakterom, pčelinju zajednicu sa liderstvom ili rimsko pravo
sa savremenim institucijama, ona ne pokušava da tekst učini zanimljivijim.
Pokušava da proveri da li isti obrazac opstaje
kada promeni okruženje.
To je veoma sofisticiran misaoni postupak.
U suštini, svaki put kada pronađe analogiju, ona
zapravo izvodi eksperiment.
Ako ista logika važi u dve potpuno različite
oblasti, povećava se verovatnoća da nije slučajna.
Zbog toga analogije zauzimaju tako važno mesto u
gotovo svim godinama.
One nisu ukras.
One predstavljaju metod provere.
Četvrta konstanta ostala je gotovo potpuno
nepromenjena od početka do kraja.
Autorka gotovo nikada ne završava analizu opisom
problema.
To je možda najređa osobina čitavog bloga.
Veliki broj autora veoma precizno opisuje šta ne
funkcioniše.
Malo njih pokušava da projektuje rešenje.
Ovde se to događa gotovo automatski.
Čim identifikuje problem, pažnja se pomera prema
pitanju šta bi trebalo promeniti.
Ova potreba da se odmah razmišlja o intervenciji
ostala je prisutna čak i onda kada su se oblasti potpuno promenile.
Marketing.
Pravo.
Psihologija.
Računovodstvo.
Forenzika.
Organizacioni sistemi.
Nije važno o kojoj oblasti govori.
Način razmišljanja ostaje isti.
Opis veoma brzo prerasta u projektovanje.
Mislim da upravo ovde treba tražiti objašnjenje
zbog čega su se kasnije tako prirodno pojavili konsultantski modeli.
Oni nisu nastali iz profesije.
Profesija je samo dala prostor načinu
razmišljanja koji je postojao mnogo ranije.
Peta konstanta ostala je gotovo nepromenjena svih
deset godina, iako je njeno značenje postepeno sazrevalo.
Reč je o odgovornosti.
Na početku bloga odgovornost je uglavnom
predstavljala moralni zahtev.
Kasnije postaje profesionalni standard.
Zatim psihološki princip.
Na kraju metodološki kriterijum.
Njeno značenje se menja.
Ali njeno mesto u sistemu ostaje isto.
Gotovo da ne postoji ozbiljan tekst u kome se na
kraju ne postavlja isto pitanje.
Šta je moja odgovornost?
Ne odgovornost države.
Ne odgovornost društva.
Ne odgovornost drugih ljudi.
Moja.
Tek kada sam završio čitanje cele arhive postalo
mi je jasno da upravo ovo pitanje povezuje sve faze razvoja.
Marketing.
Pravo.
Depresiju.
Razvod.
Poslovanje.
Smrt.
Ljubav.
Istinu.
Sve te teme izgledaju različito samo dok ih
posmatramo spolja.
Iznutra ih povezuje isto pitanje.
Šta je moja odgovornost u ovoj situaciji?
Možda upravo zato najveća konstanta ovog bloga
nije nijedna pojedinačna ideja.
To nije marketing.
Nije pravo.
Nije psihologija.
Nije OIKONOMOS.
Najveća konstanta jeste način na koji autorka
prilazi problemu.
Svaki problem, bez obzira odakle dolazi, prolazi
kroz gotovo isti misaoni put.
Najpre ga razume.
Zatim ga razlaže.
Posle toga pokušava da pronađe obrazac.
Obrazac prevodi u princip.
Princip proverava u drugim oblastima.
Na kraju postavlja pitanje kako taj princip može
promeniti stvarnost.
Kada se svih deset godina posmatra iz ove
perspektive, postaje očigledno da se nije razvijao samo skup ideja.
Razvijao se jedan veoma dosledan način mišljenja.
I upravo zbog toga se čitav Bunar ideja
može čitati kao laboratorijski dnevnik u kome je, mnogo pre nego što je dobila
ime, nastajala jedna metodologija.
Treći deo
Kako nastaje
jedna ideja
Postoji uvreženo mišljenje da ljudi imaju ideje
zato što su kreativni. To objašnjenje zvuči privlačno, ali ne objašnjava gotovo
ništa. Kreativnost nije proces. Ona je naziv koji dajemo rezultatu kada ne
razumemo kako je do njega došlo.
Deset godina Bunara ideja omogućava da se
taj proces prvi put posmatra dovoljno dugo da bi se uočili njegovi pravilni
obrasci.
Prvo što privlači pažnju jeste činjenica da ideje
gotovo nikada ne nastaju iz apstraktnog razmišljanja.
One nastaju iz smetnje.
Reč „smetnja“ ovde treba shvatiti veoma široko.
To može biti neprijatnost tokom kupovine, razgovor koji nije prošao kako je
očekivano, tekst pročitan u novinama, istorijska činjenica koja ne odgovara
postojećem objašnjenju ili jednostavno osećaj da se dva dela stvarnosti ne
uklapaju jedan u drugi.
Drugim rečima, početak gotovo nikada nije
inspiracija.
Početak je nelagodnost.
Nešto jednostavno „ne leži“ na svom mestu.
To je prvi korak.
Zanimljivo je da se autorka gotovo nikada ne
zaustavlja na toj nelagodnosti.
Veliki broj ljudi primeti da nešto nije u redu i
nastavi dalje.
Ovde se događa drugačija reakcija.
Smetnja postaje predmet opsesivne pažnje.
Ne rešava se odmah.
Ne zaboravlja se.
Ne potiskuje se.
Ona ostaje otvorena.
Ponekad danima.
Ponekad mesecima.
Ponekad godinama.
To je druga faza.
Ne traganje za odgovorom.
Nego odbijanje da se prerano prihvati pogrešan
odgovor.
Ovo je osobina koja se veoma retko opisuje, a
možda predstavlja jednu od najvažnijih intelektualnih disciplina.
Većina ljudi ima nizak prag tolerancije na
neizvesnost.
Autorka ima iznenađujuće visok.
Spremna je da dugo živi sa pitanjem.
Ne zato što uživa u neizvesnosti.
Nego zato što smatra da brz odgovor često zatvara
put ka boljem.
Tek posle toga počinje ono što bih nazvao fazom
slobodnog povezivanja.
Ovde se događa nešto veoma karakteristično.
Problem gotovo nikada ne ostaje u oblasti u kojoj
je nastao.
Ako je nastao u marketingu, vrlo brzo prelazi u
psihologiju.
Ako je nastao u psihologiji, završava u istoriji.
Ako je nastao u pravu, prelazi u organizaciono
ponašanje.
Ako je nastao u ličnom iskustvu, završava u
filozofiji.
Na prvi pogled ovo deluje kao skakanje sa teme na
temu.
Međutim, čitava arhiva pokazuje da nije reč o
skakanju.
Reč je o proveri.
Autorka kao da postavlja isto pitanje različitim
disciplinama.
Ne zato što očekuje isti odgovor.
Nego zato što želi da vidi da li se iza
različitih jezika krije isti princip.
Ovo je možda najneobičnija osobina čitavog
procesa.
Ideja se ne razvija produbljivanjem jedne
oblasti.
Razvija se stalnim prelaženjem granica između oblasti.
Kada pronađe obrazac koji izgleda obećavajuće, ne
prihvata ga odmah.
Ovde počinje četvrta faza.
Traženje izuzetka.
Ovo je možda najpotcenjeniji deo njenog načina
razmišljanja.
Većina ljudi, kada pronađe teoriju koja
objašnjava nekoliko slučajeva, počinje da traži nove primere koji je potvrđuju.
Autorka radi gotovo suprotno.
Instinktivno traži situaciju u kojoj bi teorija
mogla da zakaže.
Ovakvo ponašanje nije uvek eksplicitno zapisano,
ali se veoma jasno vidi kroz razvoj pojedinih ideja.
Model se ne smatra uspešnim zato što objašnjava
mnogo primera.
Smatra se uspešnim tek kada preživi susret sa
primerima koji mu ne idu u prilog.
Ovakav odnos prema sopstvenim idejama objašnjava
zbog čega se kroz deset godina toliko puta može pratiti promena mišljenja bez
osećaja poraza.
Greška nije neuspeh.
Greška je instrument selekcije.
Tek kada model preživi dovoljno provera, događa
se nešto što se u blogu veoma lako prepozna.
On prestaje da bude tema jednog teksta.
Počinje da se pojavljuje svuda.
To je možda najpouzdaniji znak da je određena
ideja postala deo unutrašnjeg sistema.
Više nije potrebno posebno govoriti o njoj.
Ona postaje način posmatranja.
Kao što čovek više ne razmišlja o gramatici dok
govori, tako autorka više ne objašnjava određeni princip.
Jednostavno razmišlja kroz njega.
Upravo se to dogodilo sa odgovornošću.
Sa integritetom.
Sa sistemskim razmišljanjem.
Sa pojmom obrasca.
Sa potrebom da se iza događaja traži struktura.
Na početku su to bile teme.
Na kraju su postale alat.
Možda upravo zato najveća zabluda koju bi neko
mogao imati o ovom blogu jeste da predstavlja zbirku ideja.
Ne predstavlja.
Predstavlja zapis o tome kako ideje nastaju, kako
se proveravaju, kako odumiru i kako se retke među njima pretvaraju u trajne
principe.
Tek kada se to razume, postaje jasno da je prava
tema Bunara ideja od samog početka bila mnogo manje sadržaj pojedinačnih
tekstova, a mnogo više proces kojim jedan um pokušava da razlikuje ono što je
trenutno uverljivo od onoga što može opstati pod pritiskom vremena, iskustva i
stvarnosti.
I upravo u tom procesu, mnogo pre nego što je
dobio ime, počeo je da nastaje OIKONOMOS.
Četvrti deo
Unutrašnja logika
jednog načina mišljenja - analiza jedne epistemologije
Jedna od najvećih grešaka koju ljudi prave kada
pokušavaju da razumeju nečiji intelektualni razvoj jeste što pažnju usmeravaju
prema idejama. Ideje su vidljive. O njima se piše, raspravlja, one se menjaju i
nestaju. Zbog toga prirodno privlače pažnju. Međutim, posle deset godina
čitanja Bunara ideja postaje jasno da
ideje predstavljaju samo površinski sloj mnogo dubljeg procesa.
Prava konstanta nisu ideje.
Prava konstanta jeste način na koji se odlučuje
kojoj ideji treba verovati.
Ovo je mnogo važnija razlika nego što na prvi
pogled izgleda.
Većina ljudi tokom života promeni veliki broj
stavova. Promeni politička uverenja, profesiju, pogled na ljubav, religiju ili
posao. Kada posmatramo samo te promene, lako možemo zaključiti da se promenio i
način razmišljanja. Međutim, često se događa upravo suprotno. Ljudi menjaju
zaključke, ali ne menjaju način na koji do njih dolaze.
Ovde se dogodilo nešto mnogo zanimljivije.
Tokom deset godina menjali su se i zaključci i
metoda kojom su nastajali.
Ali ta promena nije bila haotična.
Imala je veoma jasnu unutrašnju logiku.
Na početku arhive autorka veruje da se svet
može razumeti ako se pronađe dovoljno dobar model. Svaki novi tekst predstavlja
pokušaj da se složenost stvarnosti prevede u preglednu strukturu. To je
prirodna faza svakog istraživačkog uma. Kada se čovek suoči sa velikom
količinom informacija, njegova prva potreba jeste da pronađe red.
Međutim, vrlo brzo pojavljuje se problem.
Što je model elegantniji, to stvarnost češće
odbija da mu se potpuno prilagodi.
Ovo je trenutak koji menja čitav tok razvoja.
Umesto da zaključi kako je stvarnost neuredna,
autorka počinje da sumnja u sopstvene modele.
To je mnogo ređa reakcija nego što izgleda.
Većina ljudi u takvoj situaciji pokušava da
odbrani model. Traži nove primere koji ga potvrđuju ili objašnjava izuzetke kao
nevažne. Tokom čitave arhive gotovo da se ne može pronaći takva strategija.
Naprotiv. Svaki ozbiljniji model vrlo brzo postaje predmet sopstvene kritike.
Na prvi pogled ovo može delovati kao
intelektualna nesigurnost.
Mislim da je reč o nečemu sasvim drugom.
Radi se o dubokom nepoverenju prema
konačnosti.
Autorka ne veruje da čovek može zauvek
završiti razmišljanje o nekom pitanju.
To ne znači da odbacuje istinu.
Naprotiv.
Ona odbacuje mogućnost da bilo koji
pojedinačni model iscrpi istinu.
Ovakav stav postepeno menja prirodu čitavog
istraživanja.
Na početku bloga modeli predstavljaju cilj.
Kasnije postaju sredstva.
Na kraju postaju privremeni alati koje treba
koristiti sve dok objašnjavaju stvarnost bolje od alternativnih objašnjenja.
Ova promena možda najbolje pokazuje koliko se
promenio odnos prema znanju.
U prvim godinama znanje uglavnom povećava broj
mogućih odgovora.
U poslednjim godinama ono povećava kvalitet
pitanja.
To je jedan od najsigurnijih znakova
intelektualnog sazrevanja.
Čovek više ne oseća potrebu da odmah odgovori.
Mnogo mu je važnije da bude siguran da je
postavio pravo pitanje.
Upravo zato kroz celu arhivu postoji gotovo
opsesivna potreba da se problemi reformulišu.
Retko koji tekst odmah prelazi na odgovor.
Najpre pokušava da promeni način na koji je
pitanje postavljeno.
Ova osobina možda najbolje objašnjava zbog
čega autorka tako često prelazi iz jedne discipline u drugu.
Na prvi pogled izgleda kao da traži nova
znanja.
Mislim da to nije sasvim tačno.
Ona traži novi ugao.
Različite discipline predstavljaju različite
načine postavljanja istog pitanja.
Pravo pita drugačije nego psihologija.
Računovodstvo drugačije nego filozofija.
Marketing drugačije nego istorija.
Ali upravo zbog toga postaje moguće videti ono
što nijedna oblast sama ne može da pokaže.
To je možda najvažnija osobina čitavog načina
razmišljanja.
Autorka gotovo nikada ne prihvata granice
disciplina kao granice problema.
Problem određuje disciplinu.
Nikada obrnuto.
Ovakav odnos prema znanju objašnjava i nešto
što se kroz celu arhivu pojavljuje gotovo neprimetno.
Postoji veoma izražena odbojnost prema
intelektualnom komforu.
Čim određeni model postane previše udoban,
počinje njegova razgradnja.
Ovo je veoma neobično.
Veliki broj ljudi traži teoriju koja će im
doneti sigurnost.
Ovde teorija izaziva novu sumnju.
Ne zato što je pogrešna.
Nego zato što je postala previše sigurna.
Mislim da se upravo ovde nalazi najdublja
pokretačka snaga čitavog Bunara ideja.
Njegov cilj nikada nije bio proizvodnja ideja.
Njegov cilj bio je sprečavanje sopstvenog
mišljenja da prerano postane dogma.
Zbog toga se kroz deset godina toliko puta
mogu pratiti povratci istim temama.
Na prvi pogled izgleda kao ponavljanje.
U stvarnosti se svaki povratak događa sa
drugačijeg mesta.
Pitanje ostaje isto.
Menja se čovek koji ga postavlja.
I upravo zbog toga odgovor više nikada nije
identičan prethodnom.
Kada se čitava arhiva pročita iz ove
perspektive, postaje jasno da najveći razvoj nije ostvaren u količini znanja
niti u broju izgrađenih modela.
Najveći razvoj dogodio se u odnosu prema
sopstvenom mišljenju.
Na početku ono predstavlja sredstvo za
objašnjenje sveta.
Na kraju postaje predmet neprekidne
discipline.
To je možda najvažniji zaključak do kojeg vodi
deset godina Bunara ideja.
Autorka nije razvila sistem zato što je
pronašla konačne odgovore.
Razvila
ga je zato što je postepeno naučila pod kojim uslovima nijedan odgovor ne sme
postati konačan.
Peti deo
Kako jedna
ideja postaje princip
Postoji razlika između čoveka koji voli ideje i
čoveka koji im veruje. Ta razlika nije odmah vidljiva. Obojica rado čitaju,
postavljaju pitanja i pokušavaju da razumeju svet. Međutim, veoma brzo počinju
da se razlikuju u jednom važnom trenutku. Prvi se zaljubljuje u sopstvene misli.
Drugi ih izlaže proveri.
Posle deset godina čitanja Bunara ideja
postaje očigledno da autorka pripada ovoj drugoj grupi.
To ne znači da ne uživa u novim idejama.
Naprotiv. Radoznalost predstavlja jednu od najstabilnijih osobina koja se može
pratiti od prvog do poslednjeg teksta. Međutim, radoznalost sama po sebi ne
objašnjava razvoj koji se dogodio. Mnogo je važnije ono što se dešava nakon
početnog oduševljenja.
Većina novih ideja u ovoj arhivi ne doživi dug
život.
One se pojave, izazovu niz novih pitanja, neko
vreme oblikuju način razmišljanja, a zatim polako nestanu. Na njihovom mestu
ostanu samo one koje su uspele da prežive dugotrajan proces provere.
To znači da razvoj ovog misaonog sistema nije
prvenstveno proces stvaranja.
On je proces selekcije.
Ta razlika možda deluje terminološki, ali menja
način na koji treba čitati čitavu arhivu.
Na prvi pogled čitalac vidi stotine različitih
ideja.
Međutim, mnogo je zanimljivije pratiti koliko ih
nije preživelo.
Upravo odbačene ideje otkrivaju kriterijume pomoću
kojih su one preostale postale trajni deo sistema.
Prvi kriterijum pojavljuje se veoma rano.
Ideja mora biti prenosiva.
Ako objašnjava samo jednu situaciju, njena
vrednost ostaje ograničena. Autorka gotovo instinktivno pokušava da je premesti
u potpuno drugačiji kontekst. Ako ista logika može objasniti partnerski odnos,
organizaciju rada i istorijski događaj, verovatno je pronađen princip koji je
dublji od samog primera iz kog je potekao.
Ovaj postupak ponavlja se toliko često da
prestaje da bude slučajna navika.
Postaje metod.
Zanimljivo je da se uspeh neke ideje ne meri
njenom originalnošću.
Meri se njenom sposobnošću da preživi promenu
okruženja.
Drugim rečima, autorku mnogo manje zanima da li
je ideja nova, a mnogo više da li ostaje tačna kada promeni oblast u kojoj se
primenjuje.
To je veoma neobičan kriterijum.
Veliki broj ljudi procenjuje ideje prema tome
koliko su zanimljive.
Ovde zanimljivost gotovo nikada nije dovoljna.
Drugi kriterijum pojavljuje se nešto kasnije.
Ideja mora biti primenljiva.
Ovo je osobina koja se lako previdi jer se retko
eksplicitno pominje. Međutim, gotovo nijedna ozbiljnija teorijska konstrukcija
ne ostaje dugo na nivou apstrakcije. Pre ili kasnije pojavljuje se pitanje kako
bi izgledala njena primena u stvarnom životu.
Upravo zbog toga autorka veoma retko piše teorije
radi teorija.
Svaka od njih pre ili kasnije završava u
organizaciji, poslu, obrazovanju, međuljudskim odnosima ili ličnim odlukama.
Ne zato što ne voli apstraktno mišljenje.
Naprotiv.
Nego zato što smatra da teorija koja ne može
promeniti način delovanja ostaje nepotpuna.
Ovaj stav postaje sve izraženiji kako godine
prolaze.
Na početku predstavlja intuiciju.
Na kraju metodološki zahtev.
Treći kriterijum mnogo je suptilniji.
Ideja mora biti moralno održiva.
Ovaj kriterijum nigde nije formulisan kao
pravilo.
On se otkriva tek kada se pažljivo prati koje
ideje opstaju, a koje nestaju.
Vrlo brzo postaje jasno da logička elegancija
nije dovoljna.
Model može biti racionalno besprekoran, a ipak
biti odbačen ako vodi zaključcima koji narušavaju ono što autorka smatra
osnovnim ljudskim vrednostima.
Ovo je posebno zanimljivo jer pokazuje da se u
njenom načinu razmišljanja logika nikada ne odvaja od etike.
To ne znači da moral prethodi razmišljanju.
Ali znači da nijedan zaključak nije prihvatljiv
samo zato što je logički dosledan.
On mora biti u stanju da sačuva dostojanstvo
čoveka o kome govori.
Tokom godina upravo ovaj kriterijum postaje sve
važniji.
Na kraju više nije potrebno posebno ga
dokazivati.
On postaje deo samog procesa mišljenja.
Četvrti kriterijum možda najbolje objašnjava zbog
čega je kroz deset godina bilo moguće toliko puta promeniti mišljenje bez
osećaja da se izgubio pravac.
Ideja mora biti sposobna da primi novu činjenicu.
Ovo je možda najvažniji kriterijum čitavog
sistema.
Autorka gotovo nikada ne gradi zatvorene modele.
Njeni modeli ostaju otvoreni.
To znači da nova činjenica ne predstavlja
pretnju.
Predstavlja priliku za njihovu doradu.
Upravo zbog toga kroz čitavu arhivu gotovo da
nema dramatičnih raskida sa sopstvenom prošlošću.
Promene postoje.
Neke su veoma velike.
Ali retko kada izgledaju kao revolucija.
Mnogo češće liče na rekonstrukciju postojeće
građevine.
Dodaje se novi sprat.
Menja se raspored prostorija.
Poneki zid nestaje.
Ali temelj ostaje.
To je možda najbolja metafora razvoja ovog načina
razmišljanja.
Nove ideje nisu građene na ruševinama prethodnih.
One su ugrađivane u konstrukciju koja je
postepeno postajala sve složenija.
Posmatrano iz ove perspektive, postaje moguće
razumeti zbog čega se tokom deset godina broj tema neprestano povećavao, dok je
broj osnovnih principa postajao sve manji.
To nije paradoks.
To je prirodna posledica sazrevanja.
Na početku je bilo potrebno mnogo različitih
ideja da bi se objasnile različite pojave.
Na kraju nekoliko principa postaje dovoljno da
objasni veliki broj naizgled nepovezanih situacija.
Takav razvoj predstavlja jedno od osnovnih
obeležja svakog zrelog misaonog sistema.
Njegova snaga ne meri se količinom proizvedenih
ideja.
Meri se brojem pojava koje može objasniti bez
gubitka njihove složenosti.
Upravo zbog toga najveća vrednost Bunara ideja
nije u bogatstvu tema koje obrađuje.
Njegova najveća vrednost nalazi se u nečemu mnogo
ređem.
On omogućava da se iz godine u godinu prati kako
jedan um postepeno smanjuje broj ideja kojima veruje, a povećava broj iskustava
koja pomoću njih može da razume.
To je, po mom mišljenju, najpouzdaniji znak da se
pred nama nije razvijala zbirka tekstova.
Razvijala se metodologija mišljenja.
Šesti deo
Zašto autorka
gotovo nikada ne razmišlja o događajima
Postoji jedna osobina koja postane toliko
očigledna tek kada se pročita čitava arhiva. Kada bi neko nasumično otvorio
deset ili dvadeset tekstova, verovatno je ne bi ni primetio. Međutim, kada se deset
godina čita bez prekida, obrazac postaje gotovo nemoguće ignorisati.
Autorka veoma retko razmišlja o događaju.
Događaj je za nju gotovo uvek samo ulazna tačka.
Na prvi pogled ovo zvuči trivijalno. Svako
razmišljanje polazi od nečega što se dogodilo. Međutim, ovde je reč o nečemu
mnogo dubljem. Većina ljudi ostaje verna događaju. Čak i kada ga analizira, i
dalje se kreće unutar njegovih granica. Autorka veoma brzo napušta konkretan
slučaj. Kao da je događaj zanima samo onoliko koliko je potreban da bi otvorio
vrata nekom opštijem pitanju.
Kupovina obuće prestaje da bude priča o kupovini.
Postaje pitanje organizacije usluge.
Organizacija usluge zatim postaje pitanje
odgovornosti.
Odgovornost prerasta u razmišljanje o kulturi
rada.
Kultura rada vodi ka institucijama.
Institucije otvaraju pitanje društvenog
poverenja.
Za svega nekoliko misaonih koraka početni događaj
gotovo potpuno nestane.
Ostane samo obrazac.
Ovakav način razmišljanja toliko se dosledno
ponavlja da više nije moguće govoriti o slučajnoj navici. Reč je o veoma
stabilnoj kognitivnoj strategiji.
Zanimljivo je da se isti proces odvija čak i kada
autorka piše o sebi.
Na prvi pogled deluje da su lični tekstovi
izuzetak. Govori o razvodu, depresiji, planinarenju, smrti bliskih ljudi ili
sopstvenim profesionalnim dilemama. Međutim, veoma brzo postaje jasno da ni
tada nije sama sebi glavna tema.
Ona sopstveno iskustvo koristi kao istraživački
materijal.
To je veoma neobična osobina.
Većina autobiografskog pisanja pokušava da
objasni autora.
Ovde autor postaje eksperiment.
Lično iskustvo ne služi da bi bilo zapamćeno.
Služi da bi bilo analizirano.
To objašnjava zbog čega čak i najintimniji
tekstovi veoma brzo izlaze iz autobiografskog okvira. Oni gotovo nikada ne
završavaju pričom o tome šta se dogodilo. Završavaju pitanjem šta iz tog
iskustva može da se nauči o čoveku, odnosima ili načinu na koji funkcionišu
sistemi.
Upravo zato se kroz celu arhivu gotovo ne može
pronaći tekst koji ostaje zatvoren u sopstvenoj temi.
Svaki tekst pokušava da napusti sebe.
Ovaj obrazac ima još jednu zanimljivu posledicu.
Autorka gotovo nikada ne pravi razliku između
malih i velikih tema.
Za nju ne postoji hijerarhija događaja.
Poresko rešenje od nekoliko dinara može biti
jednako zanimljivo kao pad velike imperije.
Jedan razgovor sa prodavačicom može otvoriti
jednako važno pitanje kao čitanje rimskog prava.
Na prvi pogled ovakav pristup može izgledati
neobično. Međutim, on postaje potpuno logičan kada se razume osnovna
pretpostavka iz koje polazi.
Ako je cilj pronaći obrazac, veličina događaja
nije važna.
Važno je samo da li se u njemu može prepoznati
određena struktura.
Drugim rečima, primer nije važan zbog svoje
društvene težine.
Važan je zbog svoje analitičke vrednosti.
Ova osobina objašnjava zbog čega blog nikada nije
postao specijalizovan za jednu oblast.
Specijalizacija bi značila prihvatanje da postoje
teme koje su važnije od drugih.
Ovde takva podela gotovo da ne postoji.
Sve može postati predmet istraživanja.
Vremenom postaje jasno da autorka zapravo ne
prikuplja događaje.
Prikuplja obrasce.
To je možda najtačniji opis načina na koji
funkcioniše čitava arhiva.
Svaki novi tekst predstavlja pokušaj da se
proveri da li se obrazac koji je već primećen može pronaći i u nekoj sasvim
drugačijoj situaciji.
Upravo zbog toga kroz deset godina dolazi do
stalnog vraćanja istim pitanjima.
Na prvi pogled izgleda kao ponavljanje.
U stvarnosti se svaki povratak odvija na višem
nivou.
Obrazac ostaje isti.
Menja se količina iskustava kroz koja je prošao.
To znači da se ne razvija samo teorija.
Razvija se i njena pouzdanost.
Možda upravo ovde treba tražiti odgovor na
pitanje zbog čega je kasnije bilo moguće spojiti oblasti koje se uobičajeno
smatraju potpuno odvojenim.
Pravo.
Računovodstvo.
Marketing.
Finansijska forenzika.
Psihologija.
Filozofija.
Organizacione nauke.
Na prvi pogled između njih gotovo da nema
zajedničkog prostora.
Ali iz perspektive autorkinog načina razmišljanja
one nikada nisu bile odvojene.
Sve one predstavljaju različite opise istog
fenomena.
Svaka pokušava da odgovori na pitanje kako
nastaje red u složenim ljudskim sistemima.
Neke to čine pomoću zakona.
Neke pomoću ekonomskih pravila.
Neke pomoću ponašanja ljudi.
Neke pomoću institucija.
Autorka nijednu od tih disciplina ne prihvata kao
konačnu.
Svaka predstavlja samo jedan pogled.
Istina se, po svemu sudeći, nalazi tek na mestu gde
se ti pogledi ukrste.
Kada se na kraju čitave arhive osvrnemo na prve
tekstove iz 2017. godine, lako je primetiti da je ova osobina postojala od
samog početka. Ono što se promenilo nije način razmišljanja, već njegova
preciznost.
U početku je autorka instinktivno osećala da se
iza događaja krije nešto opštije.
Deset godina kasnije više ne traga samo za
obrascem.
Traga za pravilima po kojima obrasci nastaju.
To je, po mom mišljenju, jedna od najvažnijih
promena koje se mogu pratiti kroz čitav Bunar ideja.
Jer upravo u tom trenutku predmet istraživanja
više nije svet.
Predmet istraživanja postaju zakoni po kojima
svet organizuje samoga sebe.
I upravo na toj tački počinje da se nazire ono
što više nije samo način razmišljanja jedne osobe.
Počinje da nastaje metodologija koja pretenduje
da bude primenljiva i izvan iskustva svog autora.
Sedmi deo
Od znanja ka
metodologiji
Kada čovek pročita samo nekoliko tekstova iz
različitih godina, prirodno je da pažnju usmeri prema njihovom sadržaju. Jedan
govori o marketingu, drugi o istoriji, treći o računovodstvu, četvrti o
međuljudskim odnosima. Na osnovu toga lako je zaključiti da se interesovanja
autorke neprestano šire. Takav zaključak nije pogrešan, ali ne objašnjava ono
što se zaista dogodilo.
Posle deset godina postaje očigledno da najveća
promena nije bila u količini znanja.
Dogodila se u načinu na koji je znanje bilo
organizovano.
Na početku arhive svaka nova knjiga, svaki novi
kurs i svako novo iskustvo predstavljaju zaseban izvor razmišljanja. Nova
oblast otvara novi niz pitanja. Između njih postoje veze, ali su još uvek slabe
i uglavnom intuitivne. Znanja se gomilaju mnogo brže nego što se međusobno
povezuju.
To je prirodna faza svakog ozbiljnog učenja.
Čovek najpre prikuplja.
Tek kasnije počinje da razume šta je prikupio.
Upravo to se može pratiti kroz čitav Bunar
ideja.
Tokom prvih godina autorka neprestano povećava
broj izvora iz kojih razmišlja. Marketing donosi jedan pogled na svet.
Psihologija drugi. Pravo treći. Istorija četvrti. Organizacione nauke peti. Na
prvi pogled deluje kao da svaki novi izvor dodatno komplikuje postojeću sliku.
Međutim, događa se nešto što je mnogo
zanimljivije.
Što je znanje postajalo obimnije, unutrašnja
struktura razmišljanja postajala je jednostavnija.
To je paradoks koji se retko sreće.
Kod većine ljudi veća količina znanja proizvodi
veću složenost. Pojavljuju se novi izuzeci, nove podele i nova ograničenja.
Ovde se odvija gotovo obrnut proces. Svaka nova disciplina ne povećava broj
osnovnih principa. Naprotiv. Prisiljava autorku da proveri koji od postojećih
principa mogu opstati i u toj novoj oblasti.
Drugim rečima, novo znanje ne služi proširenju
sistema.
Služi njegovom pročišćavanju.
To je možda najvažniji proces koji se može
pratiti kroz čitavu arhivu.
Veoma rano postalo je jasno da autorka nema
posebno poverenje u znanje koje ostaje zatvoreno u jednoj disciplini.
Takvo znanje smatra korisnim, ali nedovoljnim.
Razlog za to postaje sve očigledniji kako godine
prolaze.
Svaka disciplina opisuje samo jedan deo
stvarnosti.
Pravo govori o normama.
Računovodstvo govori o tokovima vrednosti.
Psihologija govori o ponašanju.
Istorija govori o promenama kroz vreme.
Marketing govori o odnosima između ljudi i
tržišta.
Svaka od njih vidi nešto veoma važno.
Ali nijedna ne vidi celinu.
Ova misao ne pojavljuje se kao eksplicitna
tvrdnja.
Ona se otkriva kroz način na koji autorka koristi
različite oblasti.
Gotovo nikada ne ostaje dugo unutar jedne
discipline.
Čim uoči da određena oblast više ne može da
objasni problem koji je zanima, prelazi u drugu.
Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao
intelektualna nestrpljivost.
Posle deset godina postaje jasno da nije reč o
tome.
Ne menja oblast zato što joj dosadi.
Menja je zato što problem koji istražuje izlazi
izvan njenih granica.
Drugim rečima, disciplina nikada nije određivala
pravac istraživanja.
Problem je određivao disciplinu.
Upravo zbog toga znanje u ovoj arhivi nikada nije
bilo krajnji cilj.
Ono je predstavljalo građevinski materijal.
Ovo poređenje nije slučajno.
Kada arhitekta gradi kuću, ne zanima ga cigla
sama po sebi. Njena vrednost zavisi od mesta koje zauzima u celini. Ako je
postavljena pogrešno, ista cigla može oslabiti konstrukciju. Ako je postavljena
na pravo mesto, postaje njen oslonac.
Na sličan način autorka koristi znanje.
Pojedinačna činjenica nema veliku vrednost
ukoliko nije povezana sa širim modelom.
Ali ni model nema vrednost ukoliko nije sposoban
da objasni konkretne činjenice.
Tokom deset godina može se pratiti gotovo
neprekidno kretanje između ova dva nivoa.
Od činjenice ka modelu.
Od modela nazad ka činjenici.
Ponovo ka modelu.
I tako iz godine u godinu.
Ovo neprekidno kruženje predstavlja jednu od
najstabilnijih karakteristika čitavog procesa.
Vremenom se događa nešto što je veoma
karakteristično za zrele istraživačke sisteme.
Pojedinačne discipline počinju da gube svoj
identitet.
Ne u smislu da postaju nevažne.
Naprotiv.
One postaju toliko dobro integrisane da više nije
moguće jasno odrediti gde jedna prestaje, a druga počinje.
Kada autorka govori o organizaciji, u isto vreme
govori i o pravu.
Kada govori o pravu, govori i o odgovornosti.
Kada govori o odgovornosti, govori i o
psihologiji.
Kada govori o psihologiji, gotovo neizbežno
dolazi do organizacije.
Granice između oblasti postaju sve manje važne.
Važniji postaje odnos među njima.
To je jedan od najsigurnijih znakova da znanje
više nije zbir pojedinačnih disciplina.
Postalo je sistem.
Ovakav razvoj ima još jednu posledicu koja možda
najbolje objašnjava nastanak OIKONOMOS-a.
Metodologije gotovo nikada ne nastaju prostim
sabiranjem znanja.
One nastaju onda kada čovek prestane da razmišlja
kroz discipline i počne da razmišlja kroz principe.
Upravo se to može pratiti kroz čitavu arhivu.
Na početku postoji marketing.
Kasnije postoji i pravo.
Zatim računovodstvo.
Finansijska forenzika.
Filozofija.
Istorija.
Ali na kraju nijedna od tih oblasti više ne
zauzima centralno mesto.
Centralno mesto zauzimaju principi koji prolaze
kroz sve njih.
Odgovornost.
Integritet.
Struktura.
Poverenje.
Kontrola.
Svrha.
Poredak.
Oni postaju novi jezik kojim autorka razmišlja.
Discipline ostaju važne.
Ali više nisu osnovna jedinica mišljenja.
To je možda najveća promena koja se dogodila
tokom deset godina.
Autorka nije postala osoba koja zna mnogo
različitih stvari.
Postala je osoba koja različite stvari ume da
organizuje oko malog broja stabilnih principa.
U tome se, po mom mišljenju, nalazi pravi početak
metodologije.
Ne onda kada je dobila ime.
Ne onda kada je prvi put opisana.
Nego onda kada je znanje prestalo da bude skup
informacija i postalo način na koji se različite oblasti mogu razumeti kao
delovi iste celine.
Tek tada postaje jasno da je OIKONOMOS bio mnogo
manje proizvod jedne profesije ili jedne ideje.
Bio je prirodna posledica desetogodišnjeg procesa
u kome se svet sve manje posmatrao kroz discipline, a sve više kroz obrasce
koji ih povezuju.