Mislim da deo odrastanja i put ka unutrašnjem miru je da shvatiš da u životu se trebaš suočiti i uraditi i ono što ti ne prija i ne sviđa ti se, a znaš da je ispravno. A ponekad i uprkos što znaš da nije možda po tvojim merilima i kosi se tvojim principima i uverenjima treba istrajati i sprovesti neprijatni nalog radi dugoročnog dobitka ili višeg cilja.... Uradi ono što moraš da bi radio ono što voliš..... Zrelost je upravo ovladavanje ovim zakonom i usklađivanje samog sebe i svojih emocija sa činjeničnom stanju uprkos svog unutrašnjeg nezadovoljstva i frustracije. Za duhovno isceljenje i lični rast i razvoj se zahteva "tolerancija prema frustraciji" i "otpuštanje kontrole", traži se prepuštanje životu - dopustiti da ti se život desi onako kako se zadesi, pa makar i ne sviđao ti se na prvi pročit. Dati svoje poverenje životi onakvom kakvom je. Progutaj najveću žabu! Završi već jednom s tim! Da bi mogao da ti krene život u onom pravcu u kom želiš da ideš - da živiš život onakav kakav želiš da živiš moraš proživeti/dopustiti deo života koji ne voliš/želiš da živiš... Koja kontradikcija!!!
Do ovog zaključka sam došla razmišljajući već neko vreme o nekoj mojoj unutrašnjoj borbi, a kao neka potvrda sam danas naišla na sledeća dva citata:
